U knjizi Kate Lebo voće nije šala. Nije slatka, šarena, mirisna delicija, nije simbol dobrote, plodnosti ni civilizacijskog dosega. Za Kate Lebo voće je plod. Za životinje koje ga jedu, a te životinje smo mi, potencijalno opasan kao i svaki plod.
Voće je lijepo ali nije banalno, još manje delikatno. Kupina je invazivna vrsta. Šumske borovnice ne možete uzgojiti. Mušula mora truliti da bi postala slatka. Ili marelica, recimo. Jedna od najslađih, najdobroćudnijih voćki. Za malo dijete, jezgra koštice je otrovna. Za bolesnika može biti ljekovita. Za kuhara, ona je senzualni izvor aroma i okusa. Za prosječnog kupca, smeće koje baca skupa s košticom, što je zapravo i najbolje za marelicu jer joj daje priliku da se razmnoži.
Kao i sve u prirodi, voće utjelovljuje zakon. “Slatkoća zbog koje ga volimo ne ide bez oporosti: nema ruže bez trna. Nepce odbija dosadu čak i kada mu laska slatkoćom.” (Elisabeth Luard, The The Oxford Companion to Sugar and Sweets).
Od otrovnih srca Luxardo višanja do smrdljivog duriana, autorica ljepotu voća nalazi upravo u onome što je nama kvari. Kao kćer majke koja je patila ortoreksije dok to još nije bio hashtag, Kate Lebo je od djetinjstva razvijala kompliciran odnos s voćem. Njezina majka patila jeon-od kroničnih migrena, lijeka nije bilo. Jadna žena bila je samo uvjerena da je samo ispravna prehrana može poštedjeti paklene boli, ležanja u mraku i više od svega, gubitka vremena koje je mogla provesti sa svojom djecom.
Ali i kad je bila s njima, majku je od ostatka obitelji odvajala hrana. Majka Kate Lebo vjerovala je da je smoothieji od voća i povrća mogu izliječiti od migrene. Dok bi joj muž i djeca večerali u obiteljskoj kuhinji, ona je sjedila s njima, s čašom zelene kaše pred sobom. To nesudjelovanje, taj smoothie, kao i njena bolest, izolirao ju je od vlastite obitelji. Razarao jezgru koštice. Inficirao plodove majčinske ljubavi.
Kate Lebo naslijedila je obiteljski urok. U mladosti je razvila autoimunu bolest. Samo što ovisnost o ispravnoj prehrani za nju nije samo uvjerenje proizišlo iz prevelike patnje. Već doslovna uvjetovanost.
The Book of Difficult Fruit sadrži zanimljive recepte s voćem, ali ona je prije svega zbirka eseja o teškim i kompliciranim odnosima, obiteljskim, bračnim, odnosima sa sobom. Naši životi su ih puni, zašto bi voće bilo iznimka? I zašto u tome ne bismo vidjeli ljepotu?
Razmišljamo li berući kupinu kako njene trnovite lijane pred sobom satiru sav život da bi se širile, ili se veselimo njenom sočnom tamnom okusu? Ponekad perspektiva i ne mora biti stvar našeg izbora. Prepuštanje i prihvaćanje ravnopravan su put do ljepote. Kate Lebo je uporno jela durian sve dok se kroz njegove arome (kanalizacija, trulo meso) nije probila do profinjenih orašastih i voćnih okusa zbog koji u Aziji obožavaju durian.
Osim što vjeruje u mračnu stranu voća, Kate Lebo se u knjizi drži još jedne doktrine, prastare teorije koja kaže da se biljke svojim oblikom pokazuju kako nam mogu biti lijek. Pa tako cvjetovi koji izgledaju kao oči liječe očne infekcije, crvene biljke liječe krv, a biljke u obliku maternice ženske tegobe. Znanstvena istraživanja i pseudoznanost u esejima Kate Lebo surađuju kao šećer i kiselina u jagodi, zbog njihove tenzije okus je dublji, uzbudljiviji.
Dvadeset i šest eseja poredano je po abecedi, od aronije do tikvica. Uglavnom ih prate po dva recepta: jedan za ukusne i mirisne voćne delikatese, drugi malo opasniji, za pripravke od problematičnijih dijelova voća. Pokušate li primijeniti te recepte, piše Kate Lebo, osjetit ćete magiju voća. Bijelu i crnu, ovisno što kuhate.
U The Book of Difficult Fruit tema, dakle, nije nužno voće. Eseji su to o bolesti, truljenju, rastu, ciklusima, senzualnoj slatkoći, gorčini i oporosti. Lebo piše uznemirujuće ali sabrano i meko kao i u njenim rubno opsesivnim knjigama o pitama, a njena pitanja su legitimna: Tko je taj tko definira što je teško, i zašto bi voće (ili bilo što) uopće bilo lako.
Farrar, Straus and Giroux, 1. izdanje 2021.
Knjige Kate Lebo
Pie and Whiskey : Writers under the Influence of Butter and Booze
