Je li svijetu trebao još jedan vodič i jesmo li ga baš mi morali napisati? U ožujku 2017. kad smo Tony i ja počeli razgovarati o ideji za ovu knjigu – svojevrsni atlas svijeta kroz njegove oči (i televizijske objektive) – nisam bila posve sigurna. On je bio sve zaposleniji, sve je više snimao i pisao, radio je na web stranici za putovanja, nekoliko filmova i knjiga.
S toliko nedovršenog sadržaja, ponekad mi se činilo da planinarimo prema “Vrhu Bourdain”, piše Laurie Woolever u uvodu World Travela, nove posthumno objavljenje knjige Anthonyja Bourdaina. Woolever je bila Bourdainova bliska suradnica. Nakon njegova samoubojstva 2018. godine, ona je preuzela projekt i dovršila knjigu. World Travel je tako postao još jedna Bourdainova briljantna knjiga o svijetu u kojem živimo, ali i posveta prijateljstvu i strasti koju je dijelio s malim krugom suradnika i prijatelja.
Anthony Bourdain često je preuzimao ulogu izvjestitelja iz krajeva svijeta koje nismo primjećivali u vijestima, o kojima nismo mogli dobiti pravu sliku. Bio je branitelj obespravljenih i kritičar sistema. On tvrdi da mu to nikad nije bila namjera. “Nisam htio biti ničiji odvjetnik,” piše u World Travelu, “Nije mi bila namjera otkrivati vam ‘sve što morate znati’ o nekom mjestu, čak ni dati vam uravnoteženi i sveobuhvatan pregled. Ja sam pripovjedač. Putujem, vraćam se. Pričam vam kako sam se osjećao tamo. Uspomoć moćnih alata sjajne fotografije, vješte montaže, miksanja zvuka, korekcije boja, glazbe koja je često skladana samo za određenu epizodu i briljantnih producenata, u najboljem slučaju uspijevam vam prenijeti osjećaj koji sam ja imao na tim mjestima. Barem se nadam da uspijevam. To je manipulativan proces. Ali izvor velikog zadovoljstva.”
Na početku knjige Laurie Woolever opisuje jedan od razgovora kakve je često vodila s Bourdainom. Prije snimanja svake epizode raspravljali su o Bourdain efektu. Lokali koji su se pojavljivali u njegovim serijama postajali su svjetski poznati, turističke atrakcije. Za neke je to bilo dobro, jer su dobivali zasluženi status, nove goste i uspjeli preživjeti. Neki su, pak, uništeni Bourdainovom pažnjom. “Kad bi se restoran, bar ili kiosk s kobasicama pojavio bi u seriji, broj gostiju bi eksplodirao. Horde hodočasnika inspiriranih Bourdainom počele bi dolaziti probati ono što je Tony snimio, i omiljena lokalna institucija pretvorila bi se u shitshow,” piše Woolever.
Bourdainova promocija donosila je nagrade i rizike. On i njegova ekipa toga su bili svjesni, i koliko god se trudili da je izbjegnu, potencijalna šteta koju su izazivali ih je mučila. “Tko zapravo priča ove priče?” pitao se Bourdain u epizodi Parts Unknown posvećenoj Keniji. Bila je to zadnja epizoda za koju je snimio naraciju, 2019. je dobila Emmyja za televizijski scenarij. “Ovo si pitanje često postavljam. Sviđalo nam se to ili ne, u ovom slučaju odgovor je: pričam je ja. Dajem sve od sebe. Gledam. Slušam. Ali na kraju uvijek znam da pričam svoju priču, to nije Kamauova priča (koautor epizode), nije kenijska priča niti priča Kenijaca. Te priče tek trebate čuti.”
World Travel je zapravo knjiga o tome. Ona nije samo još jedan Bourdainov putopisni biser. Knjiga otkriva njegove sumnje i razmišljanja na vrhuncu karijere, u trenutku kada želi pisati više nego ikad ali već je istrošen poslom i slavom, potpuno svjestan procesa koje je pokrenuo i koje ne može kontrolirati, nesrazmjera svoje popularnosti i stvarnog utjecaja.
Koliko god je usredotočen na to da nam pokaže najhumaniju, kompleksnu, neklišeiziranu sliku Buenos Airesa, Punjaba ili Sardinije, Bourdain kao da cijelo vrijeme preispituje svoju savjest i sliku svijeta koju gradimo kroz blogove i news kanale, kroz travel influencere i reklame za jeftine letove, glumeći da razumijemo svjetove i ljude koje posjećujemo kao mali malograđanski bourdaini. Da se nije ubio, da je napisao sve što je htio, World Travel vjerojatno bi bila Bourdainova najzrelija knjiga, možda i kontroverzna.
Knjiga je osmišljena kao turistički vodič s podacima o transportu, restoranima, adresama, cijenama. Laurie Woolever, međutim, na nekim mjestima daje vrlo osoban kontekst Bourdainovim esejima, s detaljima o snimanjima, problemima na terenu, njihovim raspravama iza kamere. Dodatnu vrijednost knjizi daju eseji Bourdainovih suradnika i prijatelja koje je za World Travel sakupila Woolever.
Struktura knjige ponekad nervira, jer baš kad utonete u Tonyev hipnotički glas prekine vas neko prozaično objašnjenje o vlakovima u Osaki ili restoranima u Meloburneu. Ali u cjelini je World Travel živa i pametna višeglasna knjiga s elementima vodiča.
Kao u poglavlju o Napulju. U kojem prvo Laurie kaže kako se Bourdain vratio u Italiju da bi napravio posvetu talijansko-američkoj kulturi hrane kroz klasičnu napuljsku kuhinju. Iako nije imao obiteljskih veza s Italijom, to naslijeđe mu je osobno bilo izuzetno važno. Pa piše: “Napulj, Napulj naše kolektivne mašte. Stari kraj odakle je, vjerujemo, počelo sve. Sa žlicom nostalgije i sve više umaka, govorili su nam da sva talijanska hrana koju jedemo u Americi dolazi odavde. Ali koliko je ono što znamo o napuljskoj kuhinji uopće njihovo, uopće talijansko? Talijani mi kažu da Napulj uopće nije Italija. Ali to je vrlo talijanski gard, gard ne-baš-nacije gradova država u kojoj je susjedno selo uvijek najgore mjesto na svijetu. Ironija je u tome da je grad pun lopova, i ako ne pazite brzo ćete izgubiti stvari. Kontrolu nad odvozom smeća, recimo, koju u klinču drži Camorra, moćni napuljski brat sicilijanske mafije. Povijest nije štedjela Napulj. Tamo se živi u sjeni Vezuva, invazija, Drugoga svjetskog rata…čini se da svi imaju Napulj na piku…” I onda rez. Na tehnički vodič za napuljski međunarodni aerodrom Capodochino, cijene taksija, glavni željeznički kolodvor. Listu restorana čine tek pokoja Bourdainova rečenica i Laurina detaljna, emotivna sjećanja na snimanja u tim restoranima ili podaci koje Bourdain nije zabilježio.
Napravite li eksperiment pa čitate samo Bourdainove riječi, čitat ćete sasvim drugačiju knjigu, možda ono što je World Travel trebao biti. No, čitate li je u cjelini, dobit ćete više. Inteligentnu, empatičnu sliku svijeta sa svim teškoćama i zamkama koje prate pokušaje da se ta slika dosljedno prenese i istinski nas poveže s ljudima i mjestima.
Troškovi produkcije izlazak knjige su odgodili za godinu dana, ali tajming je ispao savršen. World Travel izišao je točno u trenutku kad nam redovi na punktovima za cijepljenje ponovno bude nadu u putovanja. Kad nam je pandemija pokazala koliko smo umišljeni i naivni bili o karakteru i naravi svijeta, o stanju svijesti, o ljudskosti, razumu i razumijevanju. Svojem i tuđem. Iz ove perspektive, čini se da nas je Bourdain pišući World Travel pokušao upozoriti upravo na to, pozvati nas da prestanemo komercijalizirati predrasude i okanemo se social signallinga, da počnemo gledati, osjećati i suosjećati ljude i mjesta. Sudeći po tome kako je završio, izgubio je nadu da će ga itko čuti. Bilo bi lijepo kada bi bar njegova posthumna knjiga prenijela dio te poruke.
Anthony Bourdain i Laurie Woolever
Bloomsbury Publishing, 20. travnja 2021.
