U normalna vremena, Europljani štede oko 12 posto svojih prihoda. Pandemija, lockdowni i nemogućnost dalekih putovanja, dramatično su povećali štednjju. Ona je u 2020. i 2021. porasla na gotovo 19 posto.
Prema podacima MMF-a i Eurostata, europski potrošači trenutno sjede na gotovo bilijun eura više nego prije pandemije. Ljudi su uštedjeli rekordnu svotu, oko 8 posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda eurozone. Gospodarski rast eurozone i potencijalna inflacija dobili bi veliki poticaj kad bi ljudi potrošili dio viška i nastavili štedjeti manje nego prije pandemije.
To bi, stoji dalje u procjenama, bilo u skladu s obrascem nekih prethodnih pandemija i teških ekonomskih šokova, kad su kućanstva štedjela mnogo manje prihoda nego prije. I umjereno povećanje potrošnje — ako bi kućanstva upotrijebila otprilike trećinu štednje za veću potrošnju tijekom dvije godine, dodala 2,5 postotnih bodova BDP-u i do 0,75 postotnih bodova inflaciji do kraja druge godine.
Pola štednje eurozone je na bankovnim računima, što znači da bi im se u načelu moglo lako pristupiti i potrošiti nakon ukidanja pandemijskih mjera. Veći dio te štednje ionako je bio prisilan a ne preventivan kao tijekom recesija kad ljudi brinu o budućim prihodima. Za financijske stručnjake to znači da bi se moglo početi više trošiti. Ipak, navode četiri razloga zbog kojih se taj silni novac neće tako lako uliti u realnu ekonomiju.
Prvo, vrsta troškova kojih su se ljudi odrekli tijekom pandemije statistički se ne može se lako nadomjestiti. Najviše novca ljudima je ostalo jer nisu putovali ni izlazili u restorane i kafiće. Gotovo 80 posto ukupnog pada potrošnje u 2020. rezultat je blokade ugostiteljstva i prijevoza. Ti izlasci, otkazani letovi, hoteli i putovanja neće se vjerojatno nikad nadoknaditi, ljudi mogu jesti i putovati koliko mogu, ništa više od toga.
Drugi razlog je struktura. Višak novca uglavnom je ostao onima koji i inače imaju visoke prihode. Podaci banaka pokazuju da su bogatiji građani povećali štednju, ali siromašniji su je smanjili. Ljudi s visokim primanjima obično štede veći dio prihoda i manje je vjerojatno da će promijeniti omjere.
Treće, lanci opskrbe i dalje su u problemima, što znači da se nužno gubi potencijal potrošnje jer ljudi ne mogu doći do roba koje žele. Dugi rokovi isporuke i rast cijena sprečavaju veće postpandemijsko trošenje iako za njega postoji psihološki impuls. Potražnja i dalje raste.
Četvrti razlog je, naravno, neizvjesnost koja prati svaki novi soj virusa. Omicron je manje smrtonosan ali ne zna se kakve će biti nove varijante ni koliko će poremećaji još trajati.
Bez obzira na senzacionalne promete u zadnjoj turističkoj sezoni i pune restorane kojima svjedočimo svaki dan, ni u Hrvatskoj ni u eurozoni kraj krize još se ne nazire. Nesigurnost je izuzetno visoka, a političari bi trebali pažljivo pratiti stope štednje kad procjenjuju oporavak i ako je potrebno prilagoditi monetarnu i poreznu politiku kako bi osigurali stabilan rast i stabilnost cijena.
