Zagrebačka gradska vlast, koju načelno podržavamo, vodi upravo katastrofalnu politiku prema gradskom javnom životu. Nakon što je uspjela ubiti Advent koji se u Zagrebu uopće ne bi osjetio ni vidio da nema Fuliarnja u Espalandi, zagrebačka se vlast upustila u još mnogo opasniju avanturu eutanazije uličnog života.
Naime, više je restorana, kafića i slatičarni ovih dana dobilo odbijenicu za produljenje dozvola za terase. Dakle ne za širenje niti za nove terase, nego za terase koje se godinama nalaze na istim mjestima.
Za restoranske je terase nadležano Povjerenstvo za javne površine, kojem ugostitelji svake godine rutinski podnose molbe za korištenje određenih gradskih prostora. Prije odluke Povjerenstva za davanje površina javne namjene u zakup i na drugo korištenje, mišljenje daju Gradski uredi za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odsjek za uređenje javnih gradskih prostora i Odsjek za zelene površine.
U jednom je slučaju restoran u strogom centru grada dobio sva pozitivna mišljenja od stručnih službi, ali je Povjerenstvo svjejedno odlučilo da taj restoran mora uklonti terasu kako bi se povećao broj parkiranih mjesta u centru Zagreba. Dakle, zbog dva ili tri parkirna mjesta u ulici koja ionako funkcionira kao pješačka zona pa u njoj i ne bi trebalo biti parkirnih mjesta, gradska je vlast odlučila de facto likvidirati uspješan i ugledan restoran s ne baš malim brojem brojem zaposlenih.
U drugom je slučaju gradska vlast oduzela uličnu terasu jednom od napoznatnijih restorana u zagrebačkom strogom centru, u Petrinjskoj ulici, uz obrazloženje da taj restoran ionako ima unutarnju terasu, pa što će mu ulična. U trećem je slučaju bez dijela terase ostala popularna slastičarna i cafe na Knežiji. I tako dalje i tako dalje.
Ovdje se suočavamo s dva bitna problema. Prvo, restorani i kafići stvaraju novac i donose novac u gradski proračun. Svakome bi u zagrebačkoj vlasti trebalo biti u interesu da se restoranima i kafićima omogući da rade što što efikasnije.
Drugo, grad bez ugostiteljskih terasa nije grad, neko neko mrtvo prebivalište nekih dosadnih ljudi, kojima je vrhunac gradskog života vožnja biciklom kroz ulice na kojima nema nikoga. Gradonačelnik Tomašević morao bi razumjeti da većina njegovih birača nije glasala za takvu distopijsku viziju Zagreba kakvu upravo ostvaruje njegova gradska uprava.
Pariz, London i Kopenhagen prepuni su terasa koje su postavljene doslovno svugdje, od strogog centra pa do predgrađa. Ukidanje dozvola za terase na lokacijama u strogom centru, kraj Trga ili u Petrinjskoj ali i u kvartovima, jedan je od najbržih načina za ubijanje Zagreba. Prilično je strašno ako Tomislav Tomašević to ne razumije.
