Danas smo obišli nekoliko velikih zagrebačkih samoposluživanja. Nismo pronašli baš niti jedan ocat koji bi zadovoljavao minimalne gastronomske kriterije, osim rižinih octeva i par bočica balsamica po cijenama od 60 do 100 kuna, koje ima smisla koristiti uglavnom kao začin, i za koje treba znati da se ne radi o pravoj stvari, jer je pravi balsamico puno skuplji. Sve ostalo što smo vidjeli potpuno je neupotrebljivo.
Police naših dućana zasute su bocama lažnog, posve bezokusnog balsamica, najgorih zamislivih kvasina, jako slabih jabučnih octeva, a dobro se drži i bijeli alkoholni ocat kojeg je bolje koristiti za pranje prozora nego za kuhanje, osim kad je riječ o pripremi kiselih krastavaca.
Objektivno govoreći, hrvatska industrija i uvoz octa jednako su nerazvijeni kao hrvatska industrija maslinova ulja prije nekih 35 godina. A ocat je užasno važan sastojak i za visoku gastronomiju i za svakodnevno kuhanje. Jedini zaista dobri octevi, koji se kod nas mogu kupiti otkad Due Vittorie više nema u dućanima, jesu bočice izvrsnog austrijskog proizvođača Gölles, no one nisu ušle u širu distribuciju. Ova golema, ispražnjena tržišna niša velika je prilika za naše vinare, ali i gastropoduzetnike. Ona firma, koja prva na široko tržište plasira dobar vinski ocat po prihvatljivoj cijeni steći će ogromnu početnu prednost, jer konkurencija ne postoji.
