Arheolozi su u antičkom rimskom gradu Pompeji nedavno otkrili sliku koja prikazuje jelo gotovo identično današnjoj pizzi. Pečeno tijesto na fresci staroj 2000 godina “možda je daleki predak moderne pizze,” priopćilo je talijansko Ministarstvo kulture.
Na pizzi iz Pompeja, doduše nema nekih sastojaka koji bi je izravno povezivali s današnjim verzijama, ali tehnički, slažu se stručnjaci, na slici je jelo koje je vjerojatno izravna prereteča pizze. Freska je pronađena u hodniku kuće pokraj pekare tijekom nedavnih iskapanja na nalazištu u Regiji IX u središtu Pompeja, jednom od devet okruga na koje je podijeljeno drevno nalazište. Zgrada je djelomično iskopana u 19. stoljeću, a nova iskopavanja počela su u siječnju.
Arheolozi kažu da se novootkrivena freska koja prikazuje somun pored pehara vina, nara i ili datulja, obogaćen začinskim biljem i nekom vrstom pesta. Direktor Pompeja Gabriel Zuchtriegel rekao je da slika pokazuje kontrast između “škrtog i jednostavnog obroka” i “luksuza srebrnih pladnjeva”.
“Kako da ne pomislimo na pizzu, koja je također rođena kao sirotinjsko jelo južne Italije, a danas osvaja svijet i poslužuje se u restoranima sa zvjezdicama?” pita se Zuchtriegel. U blizini freske s pizzom, u radnim prostorima kuće kraj ostataka peći, pronađeni su i kosturi troje ljudi, pretpostavlja se da su u trenutku erupcije Vulkana radili kao pekari. Erupcija Vezuva 79. godine p.n.e zatrpala je Pompeje pepelom, zamrznuvši grad i njegove stanovnike u vremenu. Nalazište je još uvijek bogat izvor informacija za arheologe.
Otkriće freske s pizzom dolazi u zanimljivom trenutku. Prvo, u svim tekstovima po porijeklu pizze tvrdi da su njene preteče nastale u antičko doba, ali rijetko kad je to precizno datirano i dokazano. Drugo, identitet. kontroverzni talijanski profesor povijesti hrane Alberto Grandi u travnju je izazvao žestoke reakcije Talijana, kad je u intervjuu u Financial Timesu objavljenom pod naslovom “Sve što sam kao Talijan znao o talijanskoj hrani bilo je pogrešno” ustvrdio da je talijanska kuhinja mit, i da je više američka nego talijanska. Kao glavne primjere naveo je pizzu i carbonaru.
Opsesiju Talijana njihovom hranom Grandi je pripisao nacionalnim kompleksima i osjećaju nesigurnosti. “Kad je zajednica lišena osjećaja identiteta, zbog bilo kakvog povijesnog šoka ili raskida s prošlošću, ona izmišlja tradicije da djeluju kao temeljni mitovi.” Talijani su pobjesnili na ove izjave jer kao narod, kultura i država drže do svoje kuhinje.
Ali u tome što Grandi govori možda ipak ima nečega. Krajnje desna vlada Giorgie Meloni, upravo potresena smrću koalicijskog partnera Silvia Berlusconija, pitanje identiteta i talijanske hrane postavila je visoko u svoj program. Imenovan je, po prvi puta, ministar prehrambenog suvereniteta, osebujni Francesco Lollobrigida, čija se cijela retorika svodi na vikanje kako treba raščistiti što je talijansko a što nije, i onda ono što jest zaštititi od cijeloga svijeta. Zaštiti znači rigidnije nametati tradiciju, a suzbijati vanjske trendove i prirodno miješanje utjecaja koje svijet i povijest gastronomije toliko obogaćuje. Stoga ne čudi da je Ministarstvo kulture posebnu pažnju posvetilo freski pizze u Pompejima i da će ovaj zanimljivi povijesni detalj zasigurno koristiti u idućim inicijativama zaštite talijanskog “prehrambenog suvereniteta”.
