U utorak popodne u čuvenom Harry’s Baru završili smo zbog dva razloga. Prvo, nad Venecijom se otvorilo nebo, pa smo se morali negdje skloniti, a našli smo se u blizini. I drugo, htjeli smo provjeriti je li još uvijek loš kao nekad. Nažalost, još je gori.
U Harry’s Bar, glasoviti venecijanski lokal poznat po tome što je ondje izmišljen Bellini, i što vlasnici tvrde da je baš na tom mjestu osmišljen prvi carpaccio, prvi smo put navratili prije desetak godina početkom ljeta, u potrazi za Bellinijem. Bar je bio prepun, a konobar koji nas je dočekao procijenio je da posjedujemo stanovitu potrošačku moć, pa je s jednog malog stola pokušao izbaciti sirotu staru gospođu, da bismo mi imali gdje sjesti. Naravno da smo odbili, i da smo se prilično zgroženo okrenuli i otišli. Par tjedana kasnije, ipak smo došli na Bellini, koji nije bio loš: miješali su ga sa zaista svježim bijelim breskvama, koje su upravo bile u sezoni.
Otprilike dvije godine kasnije, u Harry’s Baru smo spletom neobičnih okolnosti završili na božićnoj večeri. U restoranu smještenom na prvom katu iznad bara jeli smo prilično grozan crni rižoto i još gori bijeli bakalar, da bi jedva jestivu večeru platili nekih 300 eura. Nije stoga neobično da je restoranski kritičar The New York Timesa Frank Bruni njujorški restoran Harry Cipriani prije desetak godina bio nazvao drumskim razbojništvom. Aktualno stanje u venecijanskom Harry’su je, dakle, još gore od te precizne NYT-ove ocjene.
Cijene u Harry’s Baru prilično su visoke, čak i za venecijanske standarde. Lokal koji su obožavali Ernest Hemingway i Humphrey Bogart, prodaje Coca Colu za 12 eura, koktele za 23 do 25 eura, te pjenušce i šampanjce za 20 eura i više, po čaši. Dvadesetak eura koštaju i jeftini whiskeyi, poput bazičnog Jack Daniel’sa. No, to nije najgore. Venecija jedan od skupljih europskih gradova, pa se katkad morate pomiriti s ekscentričnim cijenama. Najgora je loša i provincijalna ponuda pića.
Police sa žestokim pićima u Harry’s Baru izgledaju kao da su prenesene iz nekog kafića u zagrebačkoj Dubravi. Bourboni su zastupljeni isključivo s bijelim Jim Beamom i s Four Roses, a među škotskim whiskyjima dominiraju masovni brendovi koji su u Hrvatskoj bili popularni prije tridesetak godina, poput crvenog Johnnie Walkera i žutog J&B-a, dok je dvanaestgodišnji Chivas vrhunac ponude scotcheva. Maltova je svega nekoliko, te su uglavnom, osim Glenfiddicha, skriveni u trećem redu boca. Situacija s konjacima još je gora, pa tako nismo vidjeli ni jedan XO, ali zato dominiraju industrijski mladi konjaci kakvi se za 25 do 30 eura prodaju na aerodromima.
Giuseppe Cipriani i Ernest Hemingway u Veneciji
U koktele se, pak, stavljaju vrlo bazna pića iz nekih pradavnih vremena i običaja, pa je tako (ovaj puta vrlo ljubazni) konobar u naš Bloody Mary od 23 eura ulio Finlandiju, dok je Bellini koji nam je sam ponudio da ga probamo iako ga nismo naručili, napravljen s upravo katastrofalnim, sedmorazrednim proseccom. Odgovorno tvrdimo da je Bellini u zagrebačkom Carpacciu trenutno neusporedivo bolji od Bellinija u lokalu koji ga je izmislio. Stolovi u baru, koje uglavnom zauzimaju turisti iako manji dio publike čine i lokalni stanovnici, puni su, naravno, tih loših Bellinija u malim čašicama. Iz Harry’s Bara smo pobjegli čim je pljusak malo oslabio.
Harry’s Bar osnovala je venecijanska obitelj Cipriani. Arrigo Cipriani kasnije je razvio međunarodni lanac luksuznih hotela, barova i restorana. No, povijest obitelji Cipriani u stvarnosti je povijest prevara i nasilja. U Americi su izbačeni iz barem desetak luksuznih poslovnih prostora jer nisu htjeli ispunjavati uvjete ugovora, javno su optuženi da su platili 120 tisuća dolara zloglasnoj mafijaškoj obitelji Gambino, kako bi momci iz Gambina riješili Ciprianijeve problem sa sindikatima, a Arrigo i njegov sin Giuseppe Cipriani koji već dugo operativno vodi biznis, 2007. godine na sudu su priznali jednu financijsku prevaru.
Skoro istodobno, Ciprianiji su izgubili pravo na brand Cipriani. Naime, hotelska grupa Orient Express, koja posjeduje luksuzni hotel Ciprani u Veneciji što ga je Arrigo otvorio 1957. godine, zahtijevala je ekskluzivno pravo na brand Cipriani. Londonski je sud presudio u korist Orient Expressa, pa je obitelj neke svoje restorane s imenom Cipriani morala preimenovati u C. Harry’s Bar je, pak, ostao turistička zamka najgore vrste, stoga toplo preporučujemo da ga izbjegavate.
HARRY’S BAR
San Marco 1323, Venecija
PIĆA 1/5 HRANA 2/5 POSLUGA 3/5 AMBIJENT 4/5
