Bez obzira na sve moguće zlatne medalje na velikim svjetskim natjecanjima, svjetska vinska tržišta još ne znaju ništa o hrvatskim vinima. “Točno, to je nažalost materijalna činjenica,” rekao nam je na predbožićnom ručku u Noelu jedan od najvažnijih istarskih vinara, “Kad se god pokušavamo probiti do ozbiljnih svjetskih wine buyera, pitaju nas gdje je točno Hrvatska i kakva je to zemlja. A i oni koji znaju za Hrvatsku po turizmu ili nogometu, ne znaju ništa specifično o hrvatskim vinima.”
Identitet definitivno jest glavni problem hrvatske vinske industrije, u njenom već dugogodišnjem uzaludnom pokušaju da se probije na strana tržišta. Sama činjenica da je Bosna i Hercegovina zemlja u koju izvozimo najviše vina, najzornije govori o tržišnom neuspjehu hrvatskih vina u inozemstvu.
Dva su glavna razloga za taj neuspjeh. Prvo, Hrvatska i dalje ne postoji na vinskoj karti svijeta, osim među vinskim profesionalcima. Čak ni malo šira javnost ne zna ništa specifično o hrvatskim vinima. E sada, da bi hrvatska vina postala prepoznatljiva, neophodan je zajednički globalni nastup svih hrvatskih regija, pod jednim imenom i istim znakovima.
Za svijet, dakle, moraju postojati samo hrvatska vina, kao što postoje samo čileanska, novozelandska ili austrijska vina. Inzistiranje na regionalnom identitetu vina ima smisla samo unutar Hrvatske. Izvan naših granica ono je potpuno besmisleno i kontraproduktivno. Govoriti o istarskim vinima ili dalmatinskim vinima u Japanu jednako je smiješno kao pokušavati Kinezima, ali i većini Hrvata, objasniti što su Bio Bio i Cholcagua, a što Martinborough i Marlborough (riječ je o važnim vinskim regijama u Čileu i Novom Zelandu, o kojima kraće predavanje iz glave ne bi mogli održati ni brojni hrvatski sommellieri, a kamoli vinski trgovci). Još je apsurdnije hrvatska vina u inozemstvu predstavljati prema kategorijama.
Osobito smiješna bila je udruga Grand Cru, koja je prije desetak godina mislila da će s par gostovanja u New Yorku i Londonu, koja su njeni članovi krvavo platili, uspjeti ući na vinske liste velikih američkih i engleskih hotela i restorana. Toliku je naivnost zaista teško nadmašiti. Za svijet, ponovimo, postoje samo hrvatska vina i glavne hrvatske sorte, a ne istarska, slavonska ili dalmatinska vina. Tko to ne razumije, ne razumije glavna pravila svjetske trgovine vinom.
Drugo, hrvatska vina nikad neće steći međunarodno prepoznatljiv identitet bez snažne pomoći države, koja mora sukoordinirati i sufinancirati sve glavne promotivne aktivnosti naših vina prema inozemstvu, i koja mora uključiti vino u središnji dio hrvatske turističke ponude.
Novi Zakon o vinu, koji bi se trebao donijeti ove godine, mogao bi stvoriti pretpostavke za takvu ulogu države. Da bi se hrvatska vina mogla masovnije izvoziti, što je glavni preudvjet za daljnji razvoj hrvatske vinske scene, ona moraju steći prepoznatljiv globalni identitet. A do tog identiteta mogu doći samo zajedničkim nacionalnim nastupom, uz snažnu pomoć države.
