Vlasnica nekoliko restorana u Torontu, Jen Agg, u Kanadi je dobro poznata zbog svoje žestoke borbe protiv seksizma u restoranskoj industriji. Njezin aktivizam na Twitteru rezultirao jednom konferencijom na kojoj je više od 300 sudionika, uključujući eliki broj žena, otvoreno progovorio o ovoj temi, i isprikom jednog popularnog restorana zbog ponižavanja zaposlenica. Ipak, Agg misli da je u svojim nastojanjima i dalje preusamljena i da profesionalci ne pokazuju dovoljno svijesti o sramoti koju ta zastarjela, mačistička, često ženomrzačka kultura, predstavlja za kuharsku i restoratersku profesiju. Nedavno je objavila članak koji je izazvao veliku pažnju na internetu. Cijeli članak možete pročitati OVDJE. Ovo su najjači dijelovi.
“Restoranska industrija i dalje je sigurna zona mizoginije. Gotovo 70 posto žena i 50 posto muškaraca izjavljuje da je iskusilo neku vrstu seksualnog zlostavljanja od nadređenih. Nevjerojatnih 90 posto žena u industriji izjavljuje da je iskusilo neku vrstu seksualnog zlostavljanja od gostiju. Te su brojke previsoke”.
“Seksizam je tako duboko ukorijenjen u kulturu restoranskog biznisa i toliko skriven od javnosti – zbog performansa ljubaznosti prema gostima -a da mi je neodoljivo kad se neka tvrtka odluči postaviti kao gromobran. Prsti mi se grče od bjesomučnog tipkanja, spominjanja i pitam se gdje su moji kolege. Uvijek se nađe chef ili dva da podrže ovakve inicijative, ali uzbunjujuća većina ostaje tiha. Gdje su? Zar ništa nije dovoljno ružno da galvanizira muškarce koji vladaju ovim poslom?
“Svaki put kad se pojavi vijest o još jednoj užasnoj, seksističkoj epizodi u restoranu, nadam se da će probiti branu. Kad je Kate Burnham u lipnju 2015. otkrila užase rada u kuhinji Westlogea, popularnog restorana u Torontu koji, naravno, još radi, činilo se da je to prekretnica, koja će okupiti industriju u stvarnom dijalogu o seksizmu.
Njezin slučaj završen je vansudskom nagodbom. U tužbi je navela mučne detalje. Tvrdila je da su je 13 mjeseci trpila, među mnogim drugim stvarima, zaskali s leđa, nazivali “bijesnom lezbačom”, hvatali za grudi, prskali holandskim umakom po licu…”
Restoranska industrija premrežena je mizoginijom. Onaje sistemska, sveprisutna i vrlo, vrlo tradicionalna. Hiper mačizam na najvišim razinama samo je ojačava. Zato me, naravno, nije iznenadilo što me moji kolege iz Toronta nisu podržali kad sam slala valove užasnutih tvitova o grozoti optužbi koje je Burnham iznijela u tužbi. Dijalog koji smo otvorili javnim djelovanjem i konferencijama, onemogućava muškarace da me i dalje blijedo gledaju i govore: “Nemam pojma, nikad nisam primijetio seksizam u restoranima”.
Ukupna svijest chefova i vlasnika restorana (o ovom problemu) ostaje niska. Kad odem na Twitter pisati o sranju zbog kojega se ljudi osjećaju loše (što nije rijetko), pretpostavljam da je zaglušujuća tišina podijeljena tišina. Neki šute jer se boje izopćenja. Neki šute zbog ružnijih razloga; jer misle da su seksističke šale smiješne ili da zlostavljanje “nije tako strašno” ali su dovoljno lukavi da to ne ažu javno. A neki se samo “klone politike” jer je ona uvijek loša za biznis – kao da je pravo na postojanje bez trpljenja otvorenog seksizma “politika”.
Jen Agg opisuje slučaj u kojemu je njezina borba na Twitteru izravno popravila stvari. Taco bar u Torontu svoje je zaposlenice nazivao #tacHOES i u jednom internetskom oglasu pitao: “Što bi bilo da je Donald rekao‘Grab her by the taco?’” Agg je objavila lavinu tvitova, i publika se jednom složila s njom.
Nakon pobune kupaca na internetu, i pridruživanja lokalnog blogera Taylora Clarkea koji ima popularni Instagram profil na kojemu ismijava restorane, taco bar je prvo pokušao popraviti publicitet obeaćanjem da će dio prihoda od prodaje dati u humanitarne svrhe, a kad je dobio još ogorčenije reakcije, ispričao se o prihode preusmjerio organizacijama za prava žena.
Svaki grad ima jedan takav bro-centričan restoran, mjesto gdje se svakodnevno ženomrštvo čini kao nježni dodir, iako neželjen. Mjesta koja snižavaju mjerila prihvatljivog ponašanja u industriji aposlutno blokiraju napredak jer omogućavaju drugima da se ne mijenjaju uz izgovor “mi možda ne valjamo, ali sigurno nismo loši kao oni”.
“Ako mi, kolege i potrošači, ne progovorimo, ti će restorani i dalje vjerovati da su povremena neodobravanja koja čuju mišljenje manjine, beznačajna prepreka u industriji koja aplaudira kulturi nastaloj na čudnoj, nepotpunoj slici svijeta mladića u tinejdžerskom uzrastu. Sigurna sam da masa ljudi misli da je hashtag #tacHOES stvarno jako smiješan. A evo zašto nije: žene stvarno moraju raditi tamo i trpiti ta sranja. Što je previše je previše. Za goste, rješenje je jednostavno: prestanite davati novac resetoranima čiji javni imidž nije u skladu s vašim vrijednostima. Vlasnici restorana, kao dio industrije, možete voditi svoje tvrtke poštenijim zapošljavanjem i nultom tolerancijom zlostavljanja i nasilja na svim razinama. Kao zaposlenici, nemojte šutjeti kad god je to moguće. Šutnja je najbolji prijatelj zlostavljanja. Jednostavno, morati svi zajedno raditi da industrija bude bolja. Ja sam se umorila od toga da tipkam sama.
Ilustracija/Andrea Flockhart za GUTS
