Ključni element u financijskoj konstrukciji svakog fast fooda jest prilagođavanje cijena pojedinom tržištu. Zato, uostalom, postoji slavni Big Mac Index, na kojem u svakom trenutku možete pročitati koliko Big Mac prosječno košta u pojedinoj državi. Kažemo prosječno, jer prosječna cijena Big Maca u Americi dobiva se aritmetičkom sredinom cijene na lokacijama koje su vrlo skupe, poput Manhattana, kao i cijena u manjim gradovima Srednjeg Zapada, koji su mnogo jeftiniji.
U proljeće ove godine prosječna cijena Big Maca, prema Big Mac Indexu, u Sjedinjenim je Državama iznosila 5,57 dolara, a u Hrvatskoj 3,29 dolara. Dakle, značajno manje. Takva McDonald’sova matematika omogućuje da Big Mac, koji u Zagrebu sada košta 22 kune, bude najmasovnije dostupan, ali i da McDonald’s na njemu ostvaruje solidan profit.
Mala Domino’s pizza sa sirom u Sjedinjenim Državama košta prosječno 5,99 dolara, što po današnjem tečaju iznosi 38 kuna. Mala pizza sa sirom u zagrebačkom Dominu košta 35 kuna, na što treba dodati osam kuna za dostavu. E sad, ako u Zagrebu imate iste cijene kao u Americi, teško da ćete uspjeti, zato što je kupovna moć u Zagrebu značajno manja nego u Americi.
U hrvatskom Dominu sad mogu reći da mala pizza sa sirom u New Yorku košta oko osam dolara, što je točno. Ali, i Big Mac je u New Yorku skuplji od američkog prosjeka. Mogu također reći da su oko dva eura jeftiniji od bečkog Domina, gdje mala margherita košta 6,95 eura. Međutim, austrijski BDP lani je iznosio više od 50 tisuća dolara po stanovniku, dok je hrvatski dvostruk o manji (zapravo, trostruko ako se ne računa procijenjena kupovna moć, koja je kod nas uvijek znatno viša od nominalnog BDP-a)
Hrvatski Domino’s zasad se, dakle, ne drži osnovne matematike fast fooda, nego cijenama konkurira umjerenijim zagrebačkim pizzerijama. Primjerice, sasvim korektna Rikola u Banjavčićevoj svoje bazične pizze, margheritu, vesuvio i capricciosu naplaćuje 34 i 36 kuna, na što ne morate posebno platiti dostavu. Dakle, Rikula, individualna, kvartovska pizzeria, u startu je jeftinija od Domino s Pizze. Što nije smisao poslovnog modela fast fooda.
Osim ove temeljne matematičke pogreške, koja računa na privlačnost jakog stranog branda, Domino’s je u prva tri dana rada pokazao i nešto nepotrebnih tehničkih pogrešaka. Primjerice, danas smo htjeli naručiti pizzu u Bužanovu. U sva tri pokušaja Dominov nam se web ispričao, jer, eto, njegovi dostavljači ne raznose pizze u Bužanovu. Što bi sve bilo okej, da su Bužanova i Ulica kneza Mislava gdje se Domino’s nalazi tko zna koliko udaljene. Riječ je, međutim, o oko dva kilometra zračne linije, dvadesetak minuta hoda, ili pet šest minuta bicikliranja. Ako Domino’s nije kadar dostaviti pizzu na adresu udaljenu dva kilometra od pizzerije, njegova je služba dostave prilično disfunkcionalna.
Danas oko podneva, na zagrebačkih plus trideset i nešto, pred Domino’s Pizzom stvarali su se redovi. Posao je krenuo odlično. Međutim, nakon što se se istroši prvi interes publike da proba nešto novo i globalno poznato, nismo sigurni hoće li se ti redovi ikad više ponoviti.
