Angela Hartnett i Ana Roš, Helene Darroze i Ana Grgić Tomić, Lidija Bastijanić i Maša Salopek, Anne Sophie Pic i Dominique Crenn, Alice Waters i Adeline Grattard i Ana Ugarković, Mara Martin i Sylvia Woods, Elena Arzak i Jeong Kwan…
Ovo su imena chefica koje su u zadnjih šezdeset godina iz dana u dan impresionirale svoje goste u restoranima širom svijeta. Neke od njih, poput Alice Waters i Elene Arzak, filozofski su mijenjale globalnu gastronomiju. Druge, poput Ane Roš , dovele su visoku kuhinju u mjesta gdje visoke kuhinje baš nikad nije bilo i gdje načelno ne bi trebala uspijevati .
Treće, poput Sylvie Woods, stvarale su gastronomsku kulturu golemih, autentičnih metropola kao što je New York. Četvrte, poput Hartnett, Darozze, Pic ili Grgić Tomić, kuhaju zastrašujuće dobru hranu, kojoj se svi gastronomi moraju pokloniti.
I onda se nađe neki mizogini neandertalski chef poput Španjolca Pedra Silve Carvalha, koji tvrdi da se žene, eto, ne snalaze u restoranskim kuhinjama. Bedasti Carvalho nije izdvojen primjer. Carvalho je, naprotiv, odraz višestoljetne antiženske, upravo šovinističke kulture u profesionalnom kuhanju.
Ta kultura i dan danas inzistira na tezi da su žene predodređene za kućno kuhanje, u najboljem slučaju za menze, škole i dječje vrtiće, dok u restoranima i hotelima moraju kuhati muškarci. Činjenica je, nadalje, da u povijesti gastronomije chefovi imaju naglašeno, vidljivo značajniju ulogu od chefica, što se počelo ispravljati tek unatrag trideset ili četrdeset godina. Postoji čitav niz političkih, povijesnih i društvenih razloga za neravnopravan položaj žena u restoranskom kuhanju.
Prvo, sve do sredine 20. stoljeća žene su bile građanke drugog reda: žene su pravo glasa na izborima uglavnom dobile početkom 20. stoljeća, a u navodno naprednoj Švicarskoj tek između sedamdesetih i devededetih godina prošlog stoljeća, što je nevjerojatan civilizacijski skandal za tu neobičnu zemlju.
Drugo, restoranske su kuhinje tradicionalno utočište žestokog seksizma i brutalnosti prema ženama koje rade za štednjacima ili u restoranskom servisu, o čemu, uostalom, svjedoče brojne tužbe zbog seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja podignute unatrag pet ili šest godina. Treće, ženama se teže dokazati u profesijama kojima tradicionalno dominiraju muškarci.
Četvrto, restoranski investitori i vlasnici i dalje su skeptični prema ženama cheficama. Peto, mnogi muškarci i dan danas, 2022. godine misle da žene nisu funkcionalno jednako sposobne: ta je predrasuda strašna, ali nažalost masovno raširena.
Ovaj splet razloga, koji zapravo govori da i zapadna društva mogu biti prilično primitivna kad je riječ o ženama u biznisu, proizvodi ljude poput glupog španjolskog mizoginog chefa. Bojimo se da se takvo stanje još dugo neće značajno promijeniti.
Zašto? Zato što se mnogi muškarci i dalje ponašaju kao da se boje promjena, pa ne žele prihvatiti ravnopravnost žena na poslu. Ravnopravnost žena na poslu ruši same temelje muškog svijeta, koji našim civilizacijama dominira praktički oduvijek. Uostalom, glupi chef Charvalho mogao bi se zapitati sljedeće: ako žene nisu dovoljno dobre da budu svećenice, zašto bi bile dovoljno dobre da budu chefice?
