Kult Plave Kamenice često i s priličnim zadovoljstvom piše protiv visokoprocesirane industrijske hrane što, uostalom, veseli i naše čitatelje. Tekst o stvarnom sastavu industrijskih lazanja bolognese za 19 kuna po kilogramu koji smo objavili prošli vikend, jedan je od najčitanijih ove jeseni.
Budimo, međutim, jasni: mi nismo a priori protiv industrijske hrane. Takvo što bilo bi glupo i gastronomski nepravedno. Industrijska hrana odigrala je, i danas igra, golemu pozitivnu ulogu u globalnoj prehrani čovječanstva, kao i važnu, često baš plemenitu ulogu u gastronomiji.
Još je Auguste Escoffier preporučivao svojim čitateljima da kupuju engleske konzervirane juhe od kornjače ”jer su odlične kvalitete.” Danas bi svijet bio siromašniji za bezbroj vrhunskih proizvoda, od luksuznih kavijara, foie gras, nekih najboljih sireva, mesnih prerađevina, preko čokolada, piva, pojedinih vina i skoro svih šampanjaca (šampanjac je uglavnom visokoprocesirani proizvod za koji ni najveći fanovi prirodnih vina ne mogu tvrditi da ga proizvode posve prirodno) pa do krajnje demokratske industrije svih mogućih umaka, soli, šećera, ulja za kuhanja…milijardu proizvoda bez kojih se ne može živjeti, i koji nam život čine ljepšim.
Zauzimati se, dakle, u sto posto slučajeva protiv industrijske hrane u korist ”artizanske “ hrane infantilni je elitizam. S druge strane, činjenica jest da golemi broj proizvoda u supermarketima zaista ništa ne valja, te da ih po nekim strožim kriterijima jedva možemo smatrati hranom.
Tu se radi o onom segmentu visokoprocesirane industrijske hrane namjerno niske kvalitete, o kojem bi svatko tko zaista voli hranu, trebao imati negativno mišljenje. Evo zašto.
Prvo, proizvodi o kojima govorimo, od većine pašteta i prešanih šunki do goleme većine gotovih jela, sadrže vrlo loše ulazne sastojke koje bi bez žestoke industrijske prerade uglavnom bilo nemoguće konzumirati. Radi se, dakle, o pretvaranju nejestivih otpadaka u nešto organoleptički jestivo i atraktivno zapakirano. Ali i dalje, bazično gledajući, jedete otpatke.
Drugo, ti se proizvodi korištenjem raznih zakonskih mogućnosti vrlo često lažno predstavljaju. Uzmimo za primjer Pringles, jedan od skupljih čipseva u supermarketima.
Većina kupaca zapravo ne zna da Pringles nije čips, ako pod čipsom podrazumijevamo prženi krumpir, budući da Pringles sadrži između 42 i 60 posto krumpira, i to krumpirovog brašna. Dakle, kad jedete Pringles, vi ne jedete listiće krumpira, nego neku prženu masu ugljikohidrata, boja , soli, masnoća i umjetnih vezivih tvari.
Slično načelo vrijedi za strukturu sladoleda koji se, kako smo nedavno pokazali, često sastoji od masnoće, šećera i zraka, ili još gore, koji se lažno deklarira čak i okusima. Jedno ljetno istraživanje Jutarnjeg lista pokazalo je da od desetaka sladoleda od vanilije koji se mogu kupiti na našem tržištu, svega dva ili tri zaista sadrže vaniliju u bilo kojem obliku, dok su ostali lažno deklarirani.
O svim mogućim proizvodima od mljevenog mesa ne treba ni govoriti, jer potrošač zaista ne može doznati što se u njima stvarno nalazi. i tako bi mogli unedogled.
Treće, visokoprocesirana industrijska hrana zapravo se temelji na sastojcima koji nisu hrana. Riječ je o bezbroj aditiva i umjetnih boja, dakle o onim kemijskim ili prirodnim sastojcima koji se označuju slovom E i pridruženim brojem na etiketama tiskanim vrlo sitnim pismom, a koji određenom proizvodu daju teksturu, okus, boju i druga svojstva.
Četvrto, većina visokoprocesiranih industrijskih prehrambenih proizvoda sadrži ili višak šećera ili višak soli, ili višak nezdravih masnoća ili sve troje. Ili se, pak, kao u slučaju određenih mliječnih”dijetnih” proizvoda, masnoća zamjenjuje šećerom.
Sve to znači da se organizam ljudi koji masovno konzumiraju takve proizvode privikava na ovisnost o višku šećera i soli, što ima dugoročne zdravstvene posljedice, od pretilosti do kardiovaskularnih bolesti.
Peto, konzumiranje visokoprocesiranih industrijskih proizvoda uništava osjetilo okusa i sposobnost uživanja u svježoj, neprocesiranoj hrani. Karakterističan primjer stvaranja ovisnosti o industrijskim okusima jest naša Vegeta, koja se sastoji od dehidriranog povrća i soli, i toliko je adiktivna da se i današnje generacije kupaca ne mogu riješiti navike stavljanja Vegete u sve i svašta, pa čak i konzumiranja same Vegete.
Isto, samo na globalnoj razini ,vrijedi za fenomen raznih juha i noodlesa iz vrećica, koje su sastavom slične Vegeti. Šesto, redovito konzumiranje visokoprocesirane hrane drži vas u općem neznanju o hrani i o kuhanju.
Kupovanje hrane i priprema hrane kod kuće spadaju među najplemenitije ljudske svakodnevne aktivnosti, koje šire vaše vještine i vaša znanja, omogućuju vam da sebi i svojoj obitelji i prijateljima pružite neposredno zadovoljstvo, i dopuštaju vam da se sami brinete o svom zdravlju.
Kupovanje loše, visokoprocesirane industrijske hrane sve vam to oduzima, te vas dugoročno čini skoro sigurnom žrtvom hrvatskog zdravstvenog sustava.
