Kad isplovite iz splitske luke za Brač ili neki drugi otok, prvo vam u oči upada velika, mjestimično pocrnjela zgrada razbijenih prozora, s puno smeća ispred nje.
Pa imate osjećaj kao da ste u nekom postindustrijskom distopijskom filmu, a ne kao da iz jednog od najljepših mediteranskih gradova plovite prema nekim od najljepših mediteranskih otoka.
Ruglo u splitskoj luci zapravo je arhitektonski iznimno vrijedna zgrada Dalmacijavina, podignuta 1959. godine.
Zgradu je dizajnirao Stanko Fabris, a lani je opravdano uvrštena među nacionalne kulturne spomenike.
Da je u dobrom stanju, ta bi zgrada bila najveća atrakcija inače ne odveć reprezentativne splitske trajektne luke.
Međutim, Fabrisovo Dalmacijavino potpuno je zapušteno. Ondje su unatrag dvije godine izbila četiri požara, pa se zgrada s morske strane danas doima kao da pripada smetlištu, a ne važnom urbanističko industrijskom kompleksu.
Kroz splitsku trajektnu luku godišnje prođe više od 750 tisuća putnika. Ne bi li bilo logično da se nagorjeli i porazbijani dijelovi zgrade Dalmacijavina prekriju panoima ili ceradama i da se njeno okruženje temeljiti očisti i drži čistim, dok se ne odluči što će biti s tom građevinom, i dok se ona ne obnovi?
