Ovih nas je dana jedan čitatelj u komentarima prekorio zato što koristimo izraz crno, umjesto crveno vino. Mi, međutim. smatramo da je izraz crno vino u hrvatskom jeziku puno prirodniji i opravdaniji nego crveno vino. Evo zašto.
Crno vino tradicionalni je termin našeg jezika, koji se redovito upotrebljava u literaturi o vinu, kao i u kreiranju vinskih brendova. Kad je riječ o literaturi, profesor Ivan Sokolić u svom klasičnom djelu Zlatna knjiga o vinu, koristi izraz crno vino. Mnogo desetljeća kasnije, u monografiji o Dingaču, govori se o najpoznatijem hrvatskom crnom vinu.
Kad se radi o brendovima, podsjetili bismo kako smo još prije četrdeset godina imali crni Kaštelet, i niz drugih, manje važnih i jeftinijih vina, koja su nosila oznaku crno. Danas, pak, Ivica Matošević proizvodi crnu Grimaldu.
Kad se radi o svakodnevnom govoru, moramo podsjetiti na onaj stari vic, koji je oslikavao svojedobnu hrvatsku restoransku vinsku ponudu: “Gost u restoranu pita Kakvo vino imate? Konobar odgovara; Bijelo i crno.” Ne crveno, nego crno. Jezički govoreći, nema nikakva razloga da koristimo termin crveno umjesto crnog vina.
Točno je da se na engleskom i francuskom kaže red wine i vin rouge. Isto je i na talijanskom i njemačkom (rosso i rot). Međutim, na španjolskom se vino od crnog grožđa zove vino tinto. Tinto ne znači crveno, nego obojano ili tamno. Ne postoji, dakle , univerzalno jezično pravilo koje nalaže da bi se tamno vino moralo zvati crvenim vinom.
Naposljetku, pogledamo li na stvari semantički, točno je da crno vino nije crne boje. Međutim, ni bijelo vino nije bijele boje, niti je bezbojno. Ono je uglavnom žuto, pa ga ne zovemo žutim vinom.
Crno vino tradicionalni je hrvatski termin, koji postoji već cijelu vječnost i kojeg se i dalje treba držati. Vino je autohtoni, lokalni proizvod. Njegov jezik također treba biti lokalnog karaktera.
