Na stepenicama koje vode u podrumski prostor sad već definitivno bivšeg bistroa Pomeri, nalaze se dvije velike tegle s orhidejama koje onemogućuju ulaz. Na suterenskim prozorima koji gledaju na Varšavsku ulicu i kino Europa, stoje natpisi s porukom da se iznajmljuje poslovni prostor od 130 kvadratnih metara. Očigledno je, dakle, da bistro Pomeri više ne postoji.
Pomeri se otvorio prije otprilike dvije ili tri godine godine. Prvo su se reklamirali kao mediteranski tapas, da bi zatim prrešli na dnevna jela od četrdesetak kuna i na dnevne menije od sedamdeset kuna, koji s uključivali čašu vina.
Za razliku od drugih wannabe zalogajnica u centru Zagreba, Pomeri je imao prilično talentiranog kuhara. Što ipak nije moglo pomoći njegovu opstanku, jer Pomeri nije izgradio ni minimalni žanrovski i gastronomski identitet.
Vlasnici su sasvim pogrešno smatrali da će Pomeri preživjeti ulaganjem u PR, pa su nas maltretirali pozivima na ručkove, večere i predstavljanje novih Pomerijevih menija. Otišli smo samo jednom.
Pomeri je tipičan primjer amaterskog ugostiteljstva koje misli da lokacija u strogom centru Zagreba automatski donosi uspjeh. Naravno da ne donosi. Uspjeh donose identitet i svakodnevni krvavi rad. Pomeri nije imao ni jedno ni drugo.
Market u Gundulićevoj, sa svojim lažnim rižotom koji prodaje na jesenskom festivalu na Strossu pa to komično pogrešno skuhano jelo još reklamira po svim medijima koji ne paze što objavljuju, opasno se približava Pomerijevoj sudbini.
U današnje vrijeme kad gosti razmišljaju o svakoj kuni, najgore je fejkati ili kuhati nešto što ne razumijete i ne znate kako treba izgledati. Restoranski poduzetnici moraju se naučiti da bar neki gosti ne znaju manje od njih.
