Vijest o zatvaranju Witnessa, na čijim vratima jednostavno piše da lokal ne radi od 1. listopada, ne bi bila vrijedna objavljivanja – u Zagrebu se svakog tjedna zatvaraju i otvaraju kafići – kada Witness ne bi imao poučnu profesionalnu priču i zanimljivu povijest.
Kad je riječ o poučnoj priči, turbulentna povijest Witnessa pokazuje da niti jedan lokal ne može uspjeti ako ne zna što on zapravo jest. Lokali bez jasne definicije nužno propadaju, bez obzira na superiorne lokacije na kojima su smješteni.
Vlasnik Witnessa nije bio kadar odlučiti želi li kafić ili noćni klub, pa je mjesto gdje bi se prije i poslije suđenja trebali skupljati odvjetnici, suci, svjedoci, okrivljenici i novinari, uredio kao ekscentrično kičasti bar u kojem nikome nije moglo biti ugodno.
Zatim su u Witnessu podlegli svojedobnoj psihozi otvaranja ambicioznih restorana, pa su doveli jednog kompetentnog dalmatinskog chefa koji, međutim, nije imao nikakve stvarne uvjete za rad, pa se restoran Witness zatvorio skoro prije nego što se otvorio.
Vlasnici su tada možda naučili kako nije dovoljno dovesti dobrog kuhara da bi imali restoran, jer je vođenje restorana komplicirana logistička operacija. Poslije zatvaranja restorana ponovo su pokušali s kafićem, ali nisu promijenili onaj neprikladni, zastarjeli barski ambijent, pa u kafić opet nitko nije želio dolaziti. Pa je Witness zasluženo propao.
Priča o Witnessovim pogreškama tipična je za mnoge investitore u hrvatsko ugostiteljstvo, koji ne znaju mnogo o ugostiteljskim žanrovima, i koji ne razumiju da ugostiteljstvo ne donosi velik novac.
Povijest Witnessa zanimljiv je materijal za dokumentarac o starom hrvatskom pravosuđu. Prije više od četvrt stoljeća, Witness je bio starinska socijalistička gostionica, za koju nitko nije znao kako se točne zove, jer su je svi zvali Kod lažnog svjedoka.
Kod lažnog su se svjedoka kuhala najgora zamisliva menzaška jela, dok je razvodnjena kava uglavnom zaudarala. Međutim, Kod Lažnog su se svjedoka razmjenjivale neke od najvažnijih i najeksplozivnijih tajni onog vremena. Primjerice, jedan je odvjetnik baš ondje u prosincu 1991. godine novinarima dostavio foto dokumentaciju koja je dokazivala da su vojni policajci zvjerski pretukli zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića, odmah po njegovu dolasku u Zagreb.
A jedan je istražni sudac za šankom detaljno objašnjavao zašto su ubojice obitelji Zec pušteni iz zatvora. Bilo bi zgodno da se bivši Witness, ako se ponovo otvori kao kafić ili restoran, i službeno nazove Kod lažnog svjedoka.
