Ako happy hour u barovima već desetljećima funkcionira kao siguran način povećanja prodaje, zašto isto ne bi važilo i za supermarkete? Neke europske zemlje već su isprobale ovo rješenje. Lanac supermarketa S-market u Finskoj, koji ima gotovo 900 trgovina, uveo je happy hour od devet navečer do ponoći. Svi proizvodi kojima rok trajanja ističe taj dan u ta se tri sata mogu kupiti i po 60 posto manjim cijenama, piše New York Times.
U Velikoj Britaniji restorani i ostali lokali počeli su uvoditi happy hour za hranu. Fast food lanac Itsu već nekoliko mjeseci svježu hranu poput sushija pola sata prije zatvaranja spušta na pola cijene. Sličnih pokušaja bilo je i u Hrvatskoj ali oni, kao ni veće dijelu Europe, nisu postali običaj. U Finskoj se na happy houru najviše prodaje svježa hrana, pakirano meso, riba i voće i povrće koje bi inače propalo. Ali prava atrakcija je kad se to spoji s pravilom datuma, znaci sa stotinama proizvoda kojima svaki dan ističe rok.
S-market si je za ovu strategiju dao dvije godine, jer je to i rok u kojemu je vlasnik supermarketa S Grupa odlučio prepoloviti količinu otpada. Zasad im ide tako dobro da su tisuće ljudi počele planirati kupnju oko happy houra, jer dobivaju kvalitetnu hranu po donedavno nezamislivim cijenama. Većini ne smeta istek roka trajanja, jer ljudi već znaju da zakoni zbog predostrožnosti propisuju da se na hrani deklarira kraći rok trajanja od stvarnog.
Supermarketi u Europskoj uniji smiju donirati hranu koja je u isteku roka trajanja, pa je pitanje bi li i dalje snabdijevali humanitarne organizacije i pučke kuhinje ako tu istu hranu mogu prodavati. Finsko iskustvo pokazuje da hoće, jer hrane ima dovoljno za oboje.
Trećina sve proizvedene i pakirane hrane na svijetu odlazi u smeće (podaci FAO-a). To su planine hrane, oko 1,3 milijarde tona, godišnje, i brda novca, oko 680 milijardi dolara godišnje. Hrana se baca zbog hiperprodukcije, loših politika, korporativnih interesa, zastarjelih navika i načina prodaje, loše organizacije, nejednakosti.
Dok nas svaki dan zasipaju s desecima proizvoda koje niti možemo niti želimo kupiti i jesti, živimo pored ljudi koji nemaju novca za za normalnu prehranu, u svijetu još postoje zone u kojima ljudi nemaju pristup nikakvoj hrani i milijuni ljudi žive u prehrambenim pustinjama, područjima u kojima kilometrima ne mogu kupiti ništa svježe ni kvalitetno za pojesti, da ne govorimo.
Naravno, bacanje hrane u društvima koji se guše u viškovima nije izravno povezano s činjenicom da 10 posto ljudi u svijetu još pati od pothranjenosti. Ali promjena paradigme na najrazvijenijim tržištima može mijenjati situaciju u cijelom prehrambenom sistemu, od utjecaja na klimu (8 do 10 posto emisija stakleničkih plinova povezano je s truljenjem hrane koja se baca prije nego uđe u opskrbni lanac ili je bacaju krajnji kupci, podaci Međuvladinog panela za klimatske promjene) do prisiljavanja industrije da ako ništa drugo iz vlastitog interesa počne raditi održivije.
Svijest se polako mijenja, ali promjene su još uvijek neznatne, politika je uglavnom nezaintersirana i neizvjesno je hoće li se kolektivno ponašanje prema hrani zaista promijeniti. Da velike prehrambene, poljoprivredne i trgovačke korporacije u tome prepoznaju financijski interes, proces bi se zasigurno ubrzao. No, još se nije pojavilo rješenje koje bi zadovoljilo sve strane. Happy hour u supermarketima jedno je od mnogih rješenja koja se predlažu. Možda mu treba dati šansu.
