Le Meurice preko puta Louvrea, jedan je od najpoznatijih pariških hotela palača. Riječ je o zgradi iz 19. stoljeća koja je izgrađena s namjerom da funkcionira kao hotel za engleski aristokraciju. Le Meurice se otvorio 1835. godine, a sredinom stoljeća ondje je počela boraviti britanska kraljica Viktorija. Hotel je proživljavao najslavnije dane u vrijeme Belle Epoque, a zatim poslije Prvog svjetskog rata, kad je postao jednno od omiljenih okupljališta pariških nadrealista.
Krajem devedesetih godina bio je ispao iz ranga najveličanstvenijih pariških hotela poput Ritza, Plaze Athénée, Georgesa V, Bristola i Crillona. Dolaskom Yannicka Allénoa, današnjeg chefa Ledoyena, Le Meurice je opet procvao. Pošto je Alléno otišao, restoran je preuzela grupa Alaina Ducassea, dok je Cedric Grolet u Meuriceu otvorio slastičarnu.
No, današnji posjet Le Meuriceovu baru pokazao je da je taj plemeniti hotel drastično spustio svoje standarde, barem kad je riječ o piću. Najduhovitiji gastrokritičar svih vremena, pokojni engleski filmaš Michael Winner, hotelske je barove rangirao prema čaju i soku od naranče. Winner je, opravdano, tvrdio da oni barovi koji unaprijed pripremaju sok od naranče i serviraju čaj iz filter vrećica zapravo ne valjaju.
Le Meurice, svojim ekstremno visokim cijenama usprkos (vino počinje s 22 eura za čašu) servira čaj iz vrećice, što nismo doživjeli ni u jednom hotelu sličnog ranga. Vinska je karta korporacijski dosadna, bez ijednog vrijednog šampanjca na čaše ne računajući Dom Perignon, i s bezbroj bezličnih crnih i bijelih vina na čaše. Izbor piva kao da je došao iz susjednog supermarketa, dok su grickalice u najboljem slučaju prosječne. U Le Meurice povremeno dolazimo već petnaest godina, i baš nikad nije bio u tako lošem stanju. Šteta za tako impresivan ambijent.
