U nedjelju smo ručali u dobrom, konvencionalnom ribljem restoranu Toni, u Zambratiji kraj Savudrije. Jeli smo odličan sashimi od tune, još bolju salatu od rakovica, sočnog velikog romba al forno i nešto veoma finih, naglašeno svježih dondola i dagnji.
Sve smo to, uz butelju Benvenutijeve malvazije Anno Domini iz 2018. i butelju Radovanove mlade Malvazije platili 180 eura, što je odlična vrijednost za novac. Stoga Tonija možemo srdačno preporučiti.
U Toniju smo do ove nedjelje bili samo jednom, prije pet ili šest godina. Na ulazu u vrt dočekao nas je lijepi, veliki nasmiješeni samojed Obi, vjerojatno najšarmantniji restoranski pas kojeg smo dosad upoznali. Konobaricu smo pitali gdje je Obi danas, je li možda uzeo slobodan dan. Gospođa je, sjetno i tužno, rekla da Obija više nema: “Netko ga je otrovao. Umirao je danima. Mučio se, a mi mu nismo mogli pomoći.”
Tko god da je otrovao tako lijepog i dobrodušnog psa, teži je psihopat. A Zambratija, kad malo zagrebete iza prvih redova kuća s pažljivo uređenim vrtovima , nažalost lagano podsjeća na Mad Maxa na moru.
Poslije ručka krenuli smo u šetnju tim malim mjestom punim velikih, idiličnih crnogoričnih stabala. Zambratija, za razliku od mnogih drugih mjesta u Istri, zasad nije preizgrađena. Ona je, međutim, neobično zapuštena i neuređena.
Automobili masovno parkiraju po maslinicima, valjda zato što nema parkinga ili im je tako jeftinije. Lokalni hoteli neke su polupiramidalne građevine kojeformom i bojom fasade podsjećaju na rubna zagrebačka naselja nastala u sedamdesetima.
Zelene površine oko plaže, koja se također doima posve neuređeno, nitko ne održava. Neki lokali okrenuti prema moru izgledaju kao da su došli s jezera i rijeka siromašnijih mjesta u unutrašnjosti, a ne kao da se nalaze u bogatoj Istri. Jedna velika, dugačka niska zgrada zjapi napuštena i sada vjerojatno služi kao vila za zmije i štakore. Fotografije, uostalom, govore više od riječi.
Nije nam jedino jasno zašto bilo tko plaća da bi ljetovao na takvoj destinaciji. U zadnje vrijeme poslovno vrlo često boravimo u Istri. Život u Istri može biti lijep, bolji nego u većem dijelu Hrvatske. Ali, život u Zambratiji zaista se ne doima lijepim. Poslije naše nedjeljne šetnje nekako nam je jasnije zašto je chef Fabricio Vežnaver zatvorio Pergolu, jedan od najboljih hrvatskih restorana autorske kuhinje. Zambratija definitivno nije ambijent za fine dining.
