Prije desetak godina slučajno smo slušali telefonski razgovor između predsjednika jedne od vodećih hrvatskih prehrambenih kompanija i ondašnjeg direktora varaždinske Vindije.
Bili smo, naime, na ručku s predsjednikom velikog prehrambenig sustava kad je čovjeku zazvonio telefon. Razgovor se poslije kurtoaznih ljubaznosti poveo o sastavu pilećih medaljoma, visokotiražnog industrijskog proizvoda kojeg osobito vole klinci. Gospoda su desetak minuta sasvim ozbiljno raspravljala o tome koliko soje treba dodati u pileće medaljone da bi oni bili profitabilniji.
Danas, deset godina kasnije, u deklaraciji o sastavu Vindijinih paniranih pilećih medaljona nema ni riječi o soji. Što je dobro. Loše je, međutim, što pileći medaljoni Cekin sadrže samo 58 posto piletine. Ostatak njihove težine čine brašna za paniranje i voda. Razni E-brojevi se podrazumijevaju.
Dakle, kad kupujete Cekinove ili bilo koje druge pileće medaljone, ustvari kupujete pola piletine, a pola brašna i vode. Vindija tu naravno nije nikakva iznimka. Riječ je o industrijskom standardu. E sada, ta mješavina neidentificiranih komada piletine, vode i brašna košta oko 38 kuna za 440 grama.
Za 40 do 50 kuna možete kupiti kilogram pilećeg filea pa ga sami ispohati kod kuće. Koštat će vas skoro dvostruko manje od nesretnih medaljona i znati ćete što jedete.
