Kada je riječ o kulturnom izvozu, uvijek se čini da američka hegemonija kroz film i glazbu nema konkurencije. No, riječ je samo o percepciji, tvrdi u svom novom radu Joel Waldfogel sa Sveučilišta Minnesota. Najveće svjetsko tržište za kulturni izvoz je hrana. Restorani, tržnice, festivali, putovanja fokusirana na gastronomiju. To je tržište, tvrdi Waldfogel, u radu objavljenom u Journal of Cultural Economics, oko deset puta veće od onoga za glazbu i film.
Koristeći podatke s TripAdvisora i Euromonitora o ukupnoj potrošnji na fast food, izračunao je implicitne trgovinske uzorke u svjetskim kuhinjama za 52 zemlje. Dok se vrijednost trgovine tradicionalno mjeri vrijednošću robe i usluga koje se razmjenjuju među zemljama, Waldfogel je gastronomsku razmjenu procijenio prema vrijednosti hrane na restoranskim stolovima. Konzumiranje stranih kuhinja na nekom tržištu tretirao je kao uvoz, a konzumiranje hrane neke zemlje na stranim tržištima kao izvoz. Bilanca je pokazala koje zemlje imaju najveći utjecaj u svjetskoj gastronomiji.
Waldfogel je kroz istraživanje došao do četiri znakovita zaključka. Prvo, da gastronomska kulturna trgovina pokazuje uzorak “gravitacije” kao i fizička trgovina. Nakon što se uračunaju faktori gravitacije pokazuje se da su, kao što ste i mislili, najpopularnije svjetske kuhinje talijanska i japanska. Najveći uvoznici stranih gastronomskih utjecaja su Amerikanci, koji su pretvoreno u dolare 2015. imali deficit od 140 milijardi. Ako se od toga oduzme koncept fast fooda kao velikog američkog izvoznog kulturnog proizvoda, deficit se smanjuje na 55 milijardi. Iza SAD-a slijede Brazil, Kina i Velika Britanija. Četvrti važan zaključak je da uzorci gastronomske trgovine više podsjećaju na migracijske uzorke nego na uzorke trgovine hranom.
Waldfogelova studija ne objašnjava samo zašto sve ozbiljnije turističke zemlje toliko ulažu u gastronomiju. Ona objašnjava i zašto politički najjače zemlje na svijetu toliko koriste hranu u diplomaciji. Zašto Le Monde precizno izvještava građane o tome kojeg je chefa predsjednik Macron odabrao za večeru na G7 ili u koji restoran vodi Trumpa u njegovu službenom posjetu Francuskoj. Tajlandska vlada chefove šalje i financira ih da bi promovirali tajlandsku kuhinju u sklopu državnog programa Global Thai, španjolska vlada plaća charter avion koji njihove najbolje maslinare vozi na svjetskoj turneji posvećenoj španjolskim maslinovim uljima. Južna Koreja toliko vješto koristi hranu u diplomaciji da je to dobilo poseban naziv, kimchi diplomacija. Hrana je kroz cijelu povijest politički medij ali nikad kao danas nije bila tako moćan faktor brendiranja zemalja i širenje njihova kulturnog utjecaja u svijetu.
