U sobi 234 hotela Continental, smještenog u glavnoj opatijskoj ulici, na Staru godinu nije radilo grijanje. Zapravo, radilo je prejako i nikako se nije moglo smanjiti. Kad smo predvečer ušli u sobu, termostat je pokazivao 29 stupnjeva. Uzaludno smo pokušali upisati 18 ili 19 da bismo nekako rashladili sobu. Temperatura se nije mogla spustiti ispod 29, pa smo morali širom otvoriti prozor. Do jutra, temperatura je pala na dvadeset. U kadi nije radio kotačič za reguliranje čepa, pa smo čep morali fizički izvaditi da bi voda mogla otjecati. Na vodokotliću se, pak, plastični gumb za puštanje vode moralo pritiskati svom snagom i prilično dugo, da bi voda krenula pod malo jačim pritiskom. Soba 234 bila je, dakle, na zadnji dan prošle godine potpuno disfunkcionalna.
Nismo to prijavili recepciji jer je bilo očigledno da su prenapregnuti zbog dočeka Nove godine, niti mislimo da su svi ti kvarovi stvarni problem ovog opatijskog hotela. Dan prije uredno su nam ponudili upgrade u susjednu vilu koja pripada hotelu jer je soba koju smo rezervirali bila tehnički neispravna, ali na kraju smo ostali u hotelu jer je problem riješen. Kvarovi se, uostalom, redovito dešavaju u velikim svjetskim hotelima; jednom je londonskom Savoyu trebalo dva dana da nam poprave televizor.
Strateški je problem hotela Continental što on ponosno nosi četiri zvjezdice, premda se radi o tipičnom hotelu za tri zvjezdice. U hotelu s četiri zvjezdice ne očekujete, naravno, nikakav pravi luksuz, ali se imate pravo nadati stanovitoj udobnosti. Continental je, nažalost, vrlo bazičan: u kupaonici se nalaze tanki, tvrdi ručnici i nekoliko minijaturnih bočica trećerazredne kozmetike. U minibar stavljaju grozna pića poput Henkella i Bakarske vodice koja već dugo ne pije nitko tko se imalo razumije u vina. Kreveti su u najboljem slučaju prosječni, bračnog kreveta nema već su spojena dva uska kreveta, a u malim sobama nema nijednog detalja koji bi gosta razveselio, i zbog kojega bi poželio ponovno spavati u Continentalu. Čak ni veličina sobe ovdje nije važna. Nedavno smo u sjajnom veronskom hotelu Due Torri spavali u gotovo jednako maloj sobi koja je, međutim, bila puna šarma starih, klasičnih europskih hotela.
Continetal se nalazi u lijepoj vili izgrađenoj 1898. godine, ali u sobama se osjeća jedino potreba za bazičnom funkcionalnošću. Hotel u sobama ne pruža ništa više od osnovnog prostora za spavanje i tuširanje, što je otprilike definicija standardnog hotela s tri zvjezdice. Continental je srećom svoje javne prostore dosta uspješno artikulirao kao svojevrsnu gastro igraonicu, što ga čini najživljim hotelom u gradu, ali njegove sobe ni u jednoj ozbiljnoj klasifikaciji ne mogu dobiti četiri zvjezdice.
Lažne klasifikacije glavni su vidljivi problem opatijskog turizma. Niti jedan stariji opatijski hotel s pet zvjezdica, dakle ni Milenij ni Ambasador ni Mozart, ne zadovoljavaju minimalne kriterije za pet zvjezdica. Opatijski turistički djelatnici toga su itekako svjesni. Direktor jedne od glavnih opatijskih turističkih tvrtki još nam je prije četiri godine u poluprivatnom razgovoru priznao da Ambasador u najboljem slučaju vrijedi tri i pol zvjezdice, a Milenij možda, ali samo možda četiri. Stvarna slika opatijskog hotelskog turizma, ne računajući Bevandu i Navis kao nove i posve privatne pothvate, zapravo izgleda ovako: hoteli s pet zvjezdica zaslužuju tri do četiri, a oni s četiri vrijede tri, uz neke iznimke poput Royala ili obnovljenog Kvarnera (kojem, međutim, zvjezdice narušava neobično ignorantsko osoblje).
Takvo nas stanje vodi do glavnog konceptualnog problema opatijskog turizma. Njegova se strategija temelji na osrednjosti. Opatijske turističke tvrtke grade i uređuju hotele da budu osrednji, što privlači publiku niže srednje kupovne moći. Budući da publika niže srednje kupovne moći nema osobito distinktivne zahtjeve, logično je da u Opatiji nema dobrih barova ni klubova kao u Splitu ili Dubrovniku, da nema ambicioznih trgovina, te da se ozbiljna gastro scena svodi na dva vrhunska restorana, Plavi podrum i Bevandu, koji se dramatično izdvajaju iz cjelokupnog opatijskog turističkog identiteta.
Destinacijska strategija četiri zvjezdice, što je čista kamuflaža za dominaciju mediokritetstva, duboko je pogrešna. Ona se trenutno može doimati uspješnom, jer zbog ekspanzije turizma u Hrvatskoj skoro svaki turistički posao donosi dobar cashflow. Međutim, usporedimo li Opatiju sa zaista vodećim hrvatskim turističkim destinacijama poput Rovinja, Splita, Dubrovnika pa i rastućeg Zadra, lako je zaključiti kako Opatija ide u krivom smjeru.
Maistra je u Rovinju izgradila nekoliko hotela s pravih pet zvjezdica, koji su taj lijepi gradić transformriali u jednu od poželjnijih europskih turističkih destinacija. Split je zahvaljujući Ultri postao poznata svjetska destinacija. Opatijski duh mediokritetstva naprosto sprečava organiziranje bilo kakvog atraktivnog i inovativnog događaja koji bi njenu rivijeru vratio u vrh našeg turizma.
Zadar uskoro u centru dobiva luksuzni Hyatt, Šibenik je dobio D-Resort, dok su u Dubrovniku hoteli s pet zvjezdica postali pravilo. Lošinj je, zahvaljujući novim Jadrankinim luksuznim hotelima, postao najbogatija općina u Hrvatskoj. Luskuzni hoteli i posebni, dobro osmišljeni događaji, nesporno su motor turističkog rasta i alati za privlačenje turista više kupovne moći, čiji dolazak onda stimulira razvoj restoranske i ugostiteljske scene, razvoj trgovine, razvoj privatne male proizvodnje hrane i tako dalje. U Opatiji je, osim otvaranja Lida, izostao bilo kakav stvarni napredak u turističkoj ponudi, a očigledno je da nema planova da se bilo što bitno promjeni. Zaista je golema šteta što je Opatija samu sebe definirala kao prosječno turističko odredište. Opatija je prekrasan mali grad, čija arhitektura i hortikultura naprosto nameću luksuz i turizam najviše kategorije. Umjesto visokog turizma, iza raskošnih fasada njenih hotelskih vila smještene su sobe koje bi možda zadovoljavale kriterije izbirljivijih gostiju prije nekih četrdesetak ili pedesetak godina.
