Kroz rampu D-Resorta, luksuznog hotela, marine i apartmana udaljenih pet minuta vožnje od centra Šibenika, ušli smo prošlog petka oko devet navečer. Parkirali smo ispred hotela, gdje nije bilo nikoga, što je neobično. U hotelima s pet zvjezdica pravilo je da vas na ulazu dočekuje bellboy koji odmah preuzima prtljagu. Ljubazne djevojke na recepciji zamolile su nas da sjednemo u lobbyu dok se ne obave formalnosti prijave, te su nas ponudile pićem dobrodošlice.
Pjenušac koji se u D-Resortu toči kao welcome drink jest Pol Remy, jedan od najlošijih francuskih pjenušaca koji se mogu nabaviti na međunarodnom tržištu. Bilo bi mnogo pametnije da su izabrali neki prosecco srednjeg ranga koji ih ne bi ništa više koštao , ili neki od domaćih pjenušaca koji se proizvode jeftinijom, charmat metodom.
Do sobe na drugom katu odvela nas je vrlo pristojna i krhka djevojka, koja se ponudila da nam nosi torbe. Taj bi posao morao obaviti bellboy, onaj kojeg nije bilo ispred hotela, a ne žena od pedesetak kilograma, pa smo torbe radije nosili sami. Soba, koja po cijeni od 1600 nije skupa za ovo doba godine i za taj rang hotela velika je, komforna, s prostranim balkonom koji gleda na more, na šibensku luku i na povijesnu jezgru ovog jako lijepog grada. Televizor je također velik, a minibar gotovo izvrstan: dobro crno vino – postup, zanimljivo i originalno bijelo vino – dubrovačka malvazija, standardna selekcija žestokih pića, luksuzna voda Voss i desetak raznih grickalica. Nedostaje jedino malo bolje pivo.
Dobro je što D-Resort ima pristojno napunjene mini barove: u novijim jadranskim hotelima s pet zvjezdica, minibar se sve češće puni samo bezalkoholnim pićima, kako bi se stimulirala potrošnja u room serviceu. Loše je, međutim, što u sobi nije bilo ni cvijeća ni voća. Voće su nam donijeli idući dan, pošto su nas prepoznali. Kupaone su također velike, praktične i s prilično dobrom kozmetikom.
Sobe u D-resortu dizajnirane su po tipičnim standardima američke hotelske industrije: puno prostora, dosta udobnosti, kraj televizija stoji i aparat za kavu i čaj, ali sobe imaju razmjerno malo karaktera. Da nije bilo mora i fantastičnih mirisa srpanjske Dalmacije, osjećali bismo se kao u hotelu bilo kojeg međunarodnog lanca, bilo gdje na svijetu. Stanovita toplina , pa i trag lokalnog dodira mogao se postići vazom s cvijećem, ili tanjurom voća, ili barem s dvije smokve.
Odmah iz sobe krenuli smo u glavni hotelski bar, na četvrtom katu. D-Resortov bar može se pohvaliti maštovitom ponudom gina i tonica: sami birate od kojeg će Vam gina i tonica barmen smiješati koktel, a na raspolaganju je desetak brendova u raznim rasponima cijena. Izbor žestokih pića prilično je uobičajen, od pet vrsta Johnnie Walkera, preko Lagavulina i Macallana, do Wild Turkeya, što bi sve bilo okej prije pet ili šest godina. Danas zahtjevniji gosti traže i malo drukčije whiskeye. Vinska je karta, pak, jako iznenađujuća.
Na njoj se, primjerice, nalazi Chateau Petrus iz 2008. godine za 52 tisuće kuna. U redu, cijena Petrusa iz dobrih berbi u mnogim svjetskim restoranima kreće se između 5 i 8 tisuća eura, katkad i više ako je riječ o rijetkim berbama. Nadalje, premda se 2008. godina smatra jednom od najgorih bordoških berbi uopće, činjenica je da je Robert Parker baš taj Petrus ocijenio s 97 bodova. Svejedno, bilo bi zanimljivo vidjeti je li D Resort prodao bilo koji Petrus i koliko su prodali boca Armand de Brignaca koji košta oko 15 tisuća kuna.
U svakom slučaju, dvije berbe Petrusa, od kojih je druga nešto jeftinija, govore o gostima kakve D Resort očekuje ili priželjkuje. Ponuda “normalnih” stranih vina vrlo je dobra uz standardno visoke hrvatske hotelske cijene, dok su domaća vina uglavnom destimulativno precijenjena. Bar je malo pred ponoć opustio.
Iduće smo popodne proveli na mirnom bazenu D-Resorta s pogledom na marinu. Osoblje na bazenu bilo je iznimno profesionalno, no interesantno je da su cijene pića jednake kao u baru na četvtom katu. Jednaka je i ponuda piva i vina na čaše. Cijene bazenskog kafića morale bi se, načelno, razlikovati od cijena večernjeg bara.
Na bazenu smo popili čašu lokalnog pošipa koji nije bio loš, ali je na stol došao pretopao (vani je bilo jedno 35 stupnjeva), a zatim čašu Bibicheva rosea Think Pink. Boca iz koje su nam natočili Think Pink ili je bila otvorena barem pet dana, ili je ležala na visokoj temperaturi. Doista se ne sjećamo kada smo kušali toliko oksidirani rose, koji je opasno prijetio da se pretvori u kvasinu.
I u petak navečer u baru, i u subotu popodne na bazenu, bilo je razmjerno malo gostiju. Većina njih govorili su hrvatski. D Resort napunio se, čini se, tek u nedjelju, kad je u garaži preostalo samo nekoliko slobodnih mjesta. Lanjsko otvaranje D-Resorta, u vlasništvu goleme turske korporacije Dogus, iznimno je važan događaj za šibenski i srednjedalmatinski turizam.
Do otvaranja ovog resorta Šibenik je, de facto, bio grad bez ozbiljnog hotela, a ni drugdje u srednjoj Dalmaciji stanje nije puno bolje. Međutim, D-Resortom valja upravljati mnogo pažljivije, i to na svim mogućim razinama. Od dočeka gostiju i brige oko prtljage, preko pretvaranja standardiziranog internacionalnog resorta u hotel s lokalnim karakterom, do znatno kompetentnijeg pristupa vinu, žestokim pićima, pivu i hrani. Pred D-Resortom puno je prostora za poboljšanje. Željeli bismo da taj prostor što prije pametno iskoriste.
