Verona nije osobito velik grad. Ima oko 250 tisuća stanovnika. Dolazite li iz smjera Venecije, od ulaza u Veronu pa do povijesnog gradskog centra potrebno je voziti se desetak minuta, a ako iz centra odlazite prema Valpolicelli, napustit ćete grad za šest ili sedam minuta. U najstrožem centru, parsto metara od famoznog Julijina balkona i od Arene, smješten je hotel Due Torri, koji opravdano nosi pet zvjezdica. Palača u kojoj se nalazi Due Torri podignuta je u 14 stoljeću, odmah pokraj crkve Svete Anastazije, ispred čijeg se ulaza nalazi manji hotelski parking. Palača je nekoliko stoljeća bila u vlasništvu jedne zlatarske obitelji. U 18. stoljeću počinje služiti ako svratište, pa je ondje tako boravio i Wolfgang Amadeus Mozart.
U 19. se stoljeću pretvara u jedan od prvih velikih luksuznih hotela u Italiji: s njenog je balkona Giuseppe Garibaldi držao govore o ujedinjenju Italije. Krajem 19. stoljeća na neko se vrijeme zatvara za javnost, da bi poslije Drugog svjetskog rata, uz niz renoviranja, postala vodeći gradski hotel. Posljednji je put obnovljena 2010. godine. U Due Torri boravili smo u drugoj polovici studenog: Verona je već bila okićena za Božić, a mi smo nekoliko puta prošli po uskim uličicama povijesnog središta, dok nismo pronašli diskretno osvijetljen hotel. Diskretno izvana. Iznutra, Due Torrijev veliki atrij s tonama mramora i freskama Pina Casarinija može se uspoređivati s bilo kojim klasičnim hotelom palačom u Parizu, Londonu ili Veneciji.
Premda je bilo kasno navečer, bellboy nam je odmah preuzeo torbe i parkirao auto, dok se ljubazna recepcionarka potrudila na karti iscrtati kako da iduće jutro stignemo do vinarije Masi. Bellboy nas je otpratio do sobe koja je realtivno mala, kao u mnogim starim hotelskim zgradama. No, zato je vrlo dobro uređena. Bidermajerski namještaj, u minibaru je uz ostala fina pića bila mala buteljka Roedererova Brut Premiera, dok kao hotelsku čokoladu drže sjajnu francusku Valrhonu.
U ormaru je bila duga drvena žlica za cipele, za razliku od kratkih plastičnih u većini naših obalnih hotela s takozvanih pet zvjezdica, a ručnici u kupaonici punoj luksuzne kozmetike, debeli su i mekani. Madraci su visoki, debeli, ugodno tvrdi i perfektni za spavanje, dok se u jastucima i poplunima možete utopiti. Jedina ozbiljna zamjerka jest loš izbor vina u room serviceu. Neobično je da luksuzni hotel udaljen pola sata vožnje od velikih vinarija iz Veneta, u room serviceu nudi tek generička, beskarakterna vina. Hotelski je bar definiran monumentalnošću atrija.
Ponuda pića prilično je široka, te uključuje solidnu selekciju vina na čaše, kao i ponešto talijanskih artizanskih piva. Cijene su razmjerno visoke, između 8 i 16 eura, ali zato uz pivo, koktel ili vino dobijete ne samo nekoliko vrsta grickalica (kikiriki, bademi, indijski orasi), nego i pun tanjur kanapea s lososom, pršutom i mozzarellom, tako da vam poslije dvije runde u baru zapravo ne treba večera. Naravno, i doista dobri hoteli griješe; kad smo ujutro htjeli ponoviti lekciju kako da dođemo do Masija, jedna druga recepcionerka uglavnom nas je ignorirala tvrdeći da ona nažalost nema nikakve lokalne karte, iako su uredno poslagane stajale iza nje na recepciji. Bilo nam je to, srećom, jedino loše iskustvo s Due Torri.
Due Torri je, dakle, primjer gradskog hotela palače koji je perfektno uređen, koji vrlo dobro funkcionira te zaista opravdava pet zvjezdica. Uz to, Due Torri predstavlja sjajnu vrijednost za novac. Krajem studenog soba u Due Torri, palači s pet zvjezdica u najstrožem središtu Verone, koštala je oko 1250 kuna za noć. Neznanto više nego u pulskoj Histriji početkom studenog, ili u opatijskom Continentalu za Novu godinu. Oba su ova hotela nekoliko puta lošija od Due Torri.
DUE TORRI
Piazza Sant’anastasia 4, Verona
LOKACIJA I IZGLED 5/5
JAVNI PROSTORI 5/5
SOBE 4/5
KREVETI 5/5
MINIBAR 4/5
BAR 4/5
OSOBLJE 4/5
VRIJEDNOST ZA NOVAC 5/5
