“Imamo samo dva kišobrana, pa ćete morati pričekati da se netko od gostiju koji su otišli u šetnju vrati,” rekla nam je u na prvi dan nove godine, negdje iza podneva, ljubazna recepcionerka opatijskog hotela Mozart, kad smo je zamolili hotelski kišobran da bi se po prolomu oblaka probili do auta, kojeg nam je večer ranije hotelski službenik bio parkirao u garaži na Slatini, par sto metara od hotela.
E sada, kišobrani su dio osnovne opreme svakog dobrog hotela. Negdje ih stavljaju u sobe, a drugdje ih bellboyi dijele gostima čim padnu prve kapi kiše. Pristojan hotel bez kišobrana naprosto ne postoji (osim u vrlo sušnim i vrućim područjima što Opatija, složit ćemo se, nipošto nije).Mala činjenica da hotel Mozart, koji još nosi pet zvjezdica (barem tako piše na njihovoj web stranici), raspolaže samo s dva lako prepoznatljiva crvena kišobrana, simbolično govori što sve u tom posve pogrešno kategoriziranom hotelu ne valja.
U petnaestak sati našeg boravka u Mozartu-od subote navečer do nedjelje iza podneva-uočili smo sljedeće nedostatke:
S obzirom na sve ove činjenice o opatijskom Mozartu, sasvim je razvidno da taj hotel ne zavređuje pet zvjezdica, nego tek tri. Jedini pristojan dio hotela Mozart čine javni prostori i reprezentativna zgrada na glavnoj opatijskoj ulici.
U hotelu Mozart prvi smo put spavali prije skoro 22 godine. U ono je vrijeme Mozart bio sinonim luksuza i novog procvata opatijskog turizma. Mozart je, naime, otvorio Veljko Barbieri, osnivač lanca marina ACI i jedan od rijetkih autentičnih hrvatskih turističkih vizionara (gospodin Barbieri, stric chefa Andreja Barbierija, umro je 2013. u 84.godini). Barbieri, s kojim smo u ljeto 1996. dugo razgovarali o Mozartu, vidio je taj hotel kao pokretač razvoja kvalitetnijeg opatijskog turizma.
U onim poratnim uvjetima, Mozart se doimao ozbiljno dobrim hotelom, koji je privlačio pozornost vrlo bogatih ljudi. Tog je ljeta, primjerice, Hrvoje Šarinić, šef ureda predsjednika Tuđmana i jedan od bogatijih Riječana, baš u Mozartu bio organizirao veliko obiteljsko okupljanje. Poslije Barbierija, Mozart je preuzela obitelj poznatog tenisača Ivana Ljubičića.
U te 22 godine otkako smo prvi put spavali u Mozartu, hotel se nije nimalo promijenio, osim što više enen izgleda novo nego djelomično zapušteno, i što sadašnji recepcionari i bellboy ne znaju pravila svog posla (dok je stari Barbieri itekako dobro naučio ta pravila stariju generaciju Mozartovih zaposlenika). A kompletni kontekst oko Mozarta se promijenio, čak i u Opatiji, koja nije poznata po dobrim hotelima (s iznimkom Navisa i Bevande). Zaista je nevjerojatno da bilo tko danas pokušava voditi hotel po standardima iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća.
Mozart je tužno zaostao u vremenu, te spada među one hotele koje sasvim sigurno više nećemo posjetiti, i koje nikada nikome ne bismo preporučili. Zato bismo obitelji Ljubičić preporučili da hitno investira u hotel, što uključuje nabavu novih televizora, jastuka, zavjesa, ručnika, kozmetike, pića za mini bar, i na kraju, svakako više od dva kišobrana. A ako Ministarstvo turizma Mozartu i dalje ostavi pet zvjezdica, bit će to znak najgoreg mogućeg oportunizma koji strahovito šteti hrvatskoj turističkoj industriji.