Ova sezona, više je nego očigledno, srušit će sve dosadašnje hrvatske turstičke rekorde. Već se javno govori o deset milijardi eura prihoda od turizma. Aerodromi su prepuni, ceste su, katkad doslovno tragično, također prepune, a hoteli i kampovi zauzeti su više od 90 posto. Baš sad, kad cijeli turistički sektor radi iznimno uspješno, vrijeme je da pogledamo loše strane hrvatske hotelske industrije, koja bi morala biti nositelj najvažnijeg dijela domaće ekonomije.
1. Hotela je u Hrvatskoj i dalje premalo
Premda se u zadnje vrijeme otvara oko četrdesetak novih hotela godišnje, hotelskih kreveta u Hrvatskoj i dalje nema dovoljno. Primjerice, čak 97 posto paških turista (Pag je zbog Zrća jedno od središta našeg turizma), ne spava u hotelima, jer na Pagu pravih hotela još uvijek nema. Hotela nema ni na Mljetu, a moderne hotelske industrije ni na Visu, ni Korčuli. Najneobičnije od svega jest što hotela, uz svega nekoliko iznimaka, nema u Splitu, gradu s iznimno brzim turističkim rastom, koji se zbog manjka hotelskog smještaja cijeli pretvorio u zimmerfrei. Do otvaranja D Resorta, modernih hotela nije bilo ni u Šibeniku. Ubrzana izgradnja novih hotela, i to s pet ili četiri zvjezdice, jedini je siguran put za daljnji rast hrvatskog turizma.
2. U Hrvatskoj nema jakih stranih hotelskih brendova
Budimo realni, brendovi poput Sheratona i Radisson Bluea spadaju u konfekciju, i to ne onu najprestižniju. U Hrvatskoj zasad uopće nema vrhunskih svjetskih hotelskih brandova. Tek kad u Hrvatsku dođu lanci poput Four Seasonsa, Peninsule, St.Regisa ili Ritz Carltona, Jadran će masovnije privući goste zaista velike kupovne moći, te će od statusa najstajuće, prerasti u status trajno prestižne globalne turističke destinacije.
Nadamo se da će gradnja Four Seasonsa na Hvaru i Ritz Carltona u Kuparima predstavljati onu toliko važnu prijelomnicu za početak novu faze u razvoju hrvatskog turizma.
3. Naša je hotelska kategorizacija kompromitirana
Adriatic u Rovinju i Meneghetti u Balama dva su uvjerljivo najbolja istarska hotela. Međutim, oba zbog raznihr razloga imaju četiri zvjezdice. I dok je kategorizacija vrhunskih hotela na manje zvjezdica još i podnošljiva jer gost dobiva više nego što je očekivao, dodjela viška zvjezdica lošim hotelima potpuno je neprihvatljiva. Karakterističan je primjer Opatija, gdje jedino Navis i Bevanda zaslužuju pet zvjezdica, ali pet zvjezdica već godinama nose pojedini uistinu loši hoteli poput Ambasadora, Milleniuma i Mozarta, a četiri zvjezdice i neki prilično katastrofalni hoteli. U Minsitarstvu turizma svjesni su da takva kategorizacija kompromitira cijelu industriju, no nisu kadri ni voljni svađati se s vlasnicima hotela, pa umjesto oduzimanja zvjezdica predlažu da se sadašnji sustav kategorizacije ukine, što je tipično birokratsko izbjegavanje suočavanja s problemom.
4. Veći dio hrvatske hotelske industrije je zastario
Hrvatska je hotelska industrija zastarjela u tri segmenta. Prvo, nitko osim pojedinih malih poduzetnika, kao u slučaju dubrovačkog One Suite Hotela, ne komunicira s modernih trendovima u svjetskoj hotelskoj indsutriji, koji se baziraju na prepoznavanju potreba novih generacija gostiju , na dijeljenju njihovih vrijednosti, i na maksimalno individualnom prostupu gostu. Drugo, velik dio hrvatske hotelske industrije nije naučio ništa iz Maistrinog primjera: Maistra je prije osam ili devet godina ušla u pionirsku misiju izgradnje hotela s pet zvjezdica, što je Rovinj učinilo najprivlačnijom hrvatskom destinacijom, uz Dubrovnik i Split. Oni koji su se oslanjali na tri i četiri zvjezdice (ili lažnih pet), poput Poreča i Opatije, sada možda razumiju koliko su strateški pogriješili: luksuzni hoteli i luksuzne sobe naprosto se prodaju bolje od prosječnih. I treće, gotovo cijela hrvatska hotelska industrija misli kako je hotelijerstvo prije svega hardver, a ne softver, pa sve moguće razine usluge redovito zaostaju za kvadraturom i dizajnom novih hotela. Maistra, koja je bila napredna u promoviranju luskuznih hotela, pokazala se prilično nazadnom baš u ovom softversko/uslužnom segmentu hotelske industrije, koji na svjetskoj razini postaje upravo presudan.
5. Hrana i piće u većini hotela naprosto nisu dobri
F&B u hrvatskoj hotelskoj industriji svodi se na golemu potražnju za smrznutom , konzerviranom ili unaprijed pripremljenom industrijskom hranom, te na rušenje cijena vina na tenderima što ih početkom godine raspisuju najveći hotelski lanci.
Uz svega nekoliko iznimaka, poput lošinjske Jadranke ili ovogodišnjih pokušaja novigradskog Maestrala s Davidom Skokom, hrvatske veće hotelijere gastronomija i vinarstvo više ne zanimaju. Ili ih nikad nisu zanimali, što je golema šteta. Hrvatska ima potencijal da bude međunarodno prepoznata kao relativno originalna gastrodestinacija, ali to je uz ovakvo stanje u hotelskim kuhinjama potpuno nemoguće.
6. Nema ljudi koji se znaju baviti hotelijerskim poslovima
Mantra o nedostataku kuhara, konobara i recepcionera ponavlja se iz godine u godinu. S ozbirom na stalno otvaranje novih hotela, situacija će postajati još gora. Poseban je problem, međutim, nedostatak menadžera koji bi znali kompetentno upravljati raznim segmentima hotelskog biznisa: od marketinga do F&Ba. Veliki hrvatski hotelski lanci trebali bi se udružiti, i skupa s Ministarstvom turizma stvoriti novu obrazovnu instituciju, koja bi omogućavala redovitu proizvodnju kompetentnih profesionalaca. Takva je institucija preduvjet za rast i unapređenje hrvatskog turizma.
