Hotel Riva smješten na hvarskoj rivi, odmah kraj popularnog kluba Carpe Diem i jednako poznatog restorana Gariful, ima jako dobre javne prostore. Rivina terasa, na kojoj radi BB Club, gleda na flotu raskošnih jahti koje se svaku večer sidre u Hvaru. Terasa do kasno u noć miješa koktele i pušta klupsku glazbu, da bi se ujutro pretvorila u omiljeno mjesto za doručak cijelog Hvara; veliki omleti i puno sokovadobro dođu za triježnjenje poslije još jedne teške partijanerske noći.
Riva, dakle, svojim javnim prostorima zaslužuje četiri zvjezdice, koliko joj i stoji na ulazu. Sobe, međutim, ne vrijede ni tri zvjezdice. Sobe su minijaturne, s televizorom čiji je ekran neznatno veći od našeg laptopa, i s fenom koji kao da je došao iz Barbiene kuće. Jastuci su tanki, ručnici još tanji, baš tipični za jeftine hotele, dok su tuš kabina i WC zaista priča za sebe.
WC je, naime, stakleni kavez koji gleda na kupaonu i koji je od kupaone odvojen staklenim vratima koja se ne mogu zaključati. Budući da ne postoje ni vrata između sobe i kupaonice, nema nikakve zvučne izolacije između toaleta, kupaonice ni sobe, a stakleni zidovi i vrata ukidaju i svaki osjećaj privatnosti.
Toalet, dakle, u Rivu donosi ugođaj zatvorskih ćelija s kiblom, ili hipijevskih komuna iz sedamdesetih godina, gdje prostorije u nekom stanu ili kući namjerno nisu imale vrata. Ovo genijalno rješenje kao da je smislio arhitekt koji je negdje kupio diplomu.
Iako imaju i drvene škure i guste zastore, sobe je gotovo nemoguće zamračiti jer su zastori postavljeni oko metar i pol daleko od prozora i kad ujutro u prozore počne udarati sunce, soba je osvijetljena prije sedam sati. Kreveti su prosječni, jastuci neudobni.
Osim što su sobe katastrofalne, i Rivina logistika na skoro je jednako lošoj razini. Budući da je Riva na rivi, do nje se, naravno, ne može doći autom. Pa su nas s recepcije zamolili da parkiramo iza hotela Bodul koji, kao i Riva, pripada tvrtki Sunčani Hvar, te da na recepciji Bodula ostavimo prtljagu, po koju će električnim autom doći netko iz Rive. U Bodulu, međutim, nije bilo nikog na recepciji, jer u Bodulu ne spavaju turisti nego zaposlenici Sunčanog Hvara.
Pa je tako trebalo petnaestak minuta da bi se pojavio bilo tko ovlašten da preuzme našu prtljagu. Taj simpatični gospodin nije, nažalost, imao pojma za naš dogovor s Rivom, pa je prvomorao zvati svoju šeficu, a zatim recepciju Rive, da bi nam napokon preuzeo stvari. Mi smo onda prošetali prema Rivi, udaljenoj petnaestak minuta hoda od Bodula, nadajući se da će nas koferi čekati u hotelu, jer je električni auto ipak brži od pješaka.
Što se nije dogodilo, budući da nosačka služba Sunčanog Hvara, kako su nam objasnili, ima samo dva električna vozila na par stotina hotelskih soba u Hvaru koje se nalaze u pješačkoj zoni.
Ukratko, u Hvar smo stigli oko 7 i 45, a stvari su nam u sobu došle točno u devet. Riva trenutno košta oko 250 eura za noć i kao takva predstavlja jako loš value for money. Riva je karakterističan primjer hrvatskih hotela s lažnim zvjezdicama, koji duboko kompromitiraju našu turističku industriju. Vrlo ljubazno osoblje ne može, nažalost, popraviti greške koje su ugrađene u ovaj loš hotel i njegov sustav rada. Kad bi Ministarstvo turizma zaista obavljalo svoj svoj posao, Riva bi odmah izgubila jednu zvjezdicu.
