U subotu navečer,negdje oko pola dvanaest, na šanku Loneovog kafića desno od recepcije, skupilo se desetak gostiju. Svi su htjeli piti koktele, koje je tehnički vješti i vrlo ljubazni barmen jako brzo isporučivao. I svi smo se morali naslanjati na šank, jer ondje nema niti je ikad bilo šank stolica. Dakle, izvan prave sezone imate puno ljudi koji u ponoć žele piti koktele, i imate hotel koji to ne raspoznaje, pa nije kadar postaviti šank stolice, da bi tim potrošačima, koji plaćaju pedesetak i više kuna po čaši, bilo bar malo udobnije. Ovaj je slučaj, nažalost, više pravilo nego iznimka u inače vrlo dobrom rovinjskom hotelu, koji, međutim,kao da je dizajniran da gosti ondje što manje piju i jedu. Primjerice, prije nekoliko godina većina Loneovih soba nije imala alkohol u minibarovima: sada su, pak, minbarove napunili alkoholom, ali posve nedostojnim ugleda hotela: Ožujsko pivo ii loš whisky naprosto ne idu u pravi five star hotel. Osobito ne kao jedini izbor.
Svakodnevna štednja na sastojcima vidljiva je i u recepturama za koktel: marljivi je barmen u sex on the beach morao staviti Juicy. Niti jedan ozbiljan zagrebački miksolog ne koristi Juicy i slične sokove već godinama: naprosto, ne želite da Vaše piće, koja se temelji na Vašoj vještini, ali i dobrim sastojcima, asocira na nešto bezlično što se može kupiti u svakom supermarketu. Naposljetku, neki od konobara koji rade u Loneu nisu osobito educirani: kad smo naručili crveni San Servolo,donijeli su nam usku,visoku čašu za lager. E sada, ako pivo poput crvenog San Servola, koje refermentira u boci, natočite u usku čašu za lager, dobit ćete prilično neugodni pivoskok, koji bi mogao zaliti cijeli stol. Zbog toga sama pivovara San Servolo uz svoje crveno pivo distribuira široku čašu na visokom stalku jedinu primjerenu za točenje takvog tipa piva.
Anegdote povezane s pićem u Loneu ugrađene su, ponovimo, u sam DNA tog hotela: kad se tek bio otvorio, u njegovom su glavnom prilično impresivno uređenom restoranu s mirisnim vrtom blizu mora, radije servirali losose i zečeve, nego kamenice i škampe. Situacija se, srećom, donekle ipak mijenja. Na baru za kojim nije bilo barskih stolica uočili smo nekoliko vrhunskih jakih pića, poput kultnog bourbona Blanton, dok vinska lista room servicea po svojoj umjerenosti, dobrom ukusu i čistoj inteligenciji može poslužiti kao uzor svim hotelima s pet zvjezdica na Jadranu. Ta vinska lista, naime, sadrži četiri ili pet šampanjaca za manje od šesto kuna po buteljki, i tri šampanjca koja se toče na čaše, za manje od sto kuna po buteljki. Takav, prijateljski i razuman pristup prodaji finih vina predstavlja zaista značajnu inovaciju za hrvatsku hotelijersku praksu. I ostatak vinske liste sasvim je komeptentan i cjenovno prihvatljiv.
U Loneu su očito razumjeli kako je predodžba o tome da će gosti five star hotela platiti bilo kakvu cijenu za šampanjac ili vino, samo zato što spavaju u five star hotelu, definitivno promašena. Nažalost, jelovnik room servicea beznadažno je dosadan. Jasno nam je da svaki veliki hotel u room serviceu mora nuditi Cezarovu salatu, tjesteninu s rajčicom, burger i biftek, ali barem malo autentičnog, lokalnog štiha zaista ne bi škodilo. Izuzmemo li hranu i piće (f and b sektor u hotelijerskom jeziku), Lone je sasvim dobar hotel. Posluga se može uspoređivati s bilo kojim većim hotelom s pet zvjezdica na Zapadu, sobe su prostrane i udobne (premda je jedan jastuk po krevetu nepotrebni asketizam), balkoni također veliki i dobro uklopljeni u ambijent, kozmetika u kupaonicama prvorazredna,a spa jedan do najboljih u Istri. Tim je više šteta da Lone ne obraća dovoljno pozornosti uživanju u hrani i piću.
