“Točno je, nemam se što sramiti. Mojoj obitelji je u Župi sve bilo razoreno u ratu. Baš ništa nismo imali. Jedno sam se vrijeme i po tri puta tjedno hranio u javnim kuhinjama. I odjeću uzimao u Caritasu. A onda smo skupili snage da ponovo počnemo raditi. Otvorili smo firmu i polako krenuli ispočetka. Sad, među ostalim, imamo ovaj hotel,” pričao nam je sredinom rujna na terasi One Suite Hotela njegov vlasnik Lukša Jakobušić, dubrovački poduzetnik i donedavni predsjednik Vaterpolskog kluba Jug. “Jučer mi je istekao predsjednički mandat i sad sam dopredsjednik. Mislim da sam se riješio najveće odgovornosti u životu.”
One Suite Hotel potpuna je inovacija u hrvatskoj hotelskoj industriji. Riječ je o prvom posve neformalnom luksuznom hotelu u Hrvatskoj, u kojem gosti imaju osjećaj kao da se nalaze u svom stanu. U kasnoljetni dan na ligeštulima okruženima bijelim balonima na travnjaku pred hotelom gosti su pili čaj, mala grupa sunčala se na bazenu na krovu, konobari su raznosili pjenušce, specijalne kave i doručke po stolovima za kojima su se već okupljali prvi gosti iz Dubrovnika, i jedan lijepi pas koji se ugodno smjestio u hladu terase. U stvaranju te opuštene atmosfere tehnologija je jednako važna, ako ne i važnija od izbora vina i šampanjca u minibaru. Što i nije neobično s obzirom da je Jakobušić svojedobno imao dosta uspješan sofverski startup. Tesla, kao službeni hotelski auto, kojim se odlazi po goste na aerodrome, prirodno se slaže s aplikacijom koja mobitele gostiju pretvara u sve od ključa za sobu do conciergea i kompanjona za jutarnje trčanje (aplikacija prije dva mjeseca aplikacija još nije radila kako treba, ali ovoga puta je perfektno funkcionirala).
“Gosti, posebno oni iz europskih zemalja, prepoznali su osjećaj koji želimo stvoriti u One Suiteu. Prije svega Englezi, kojih je najviše,” kaže gospodin Jakobušić, temperamentni i elokventni čovjek koji samog sebe prekorava jer je uvijek s nečim nezadovoljan. “Uz Britance, u One Suiteu je i dosta Skandinavaca, Amerikanaca, ali i naših ljudi, uključujući profesionalce iz ove industrije. Čini mi se da je dosta kolega već došlo vidjeti jedan malo drukčiji hotel. Osim toga, dosta je jak interesstranih medija, od The New York Timesa do britanskog Ellea, što zaista nismo očekivali u ovoj fazi. Ipak smo otvoreni tek tri mjeseca. Nismo, zapravo, očekivali ni ovakav interes gostiju. U špici sezone bili su nam zauzeti svi raspoloživi kreveti, njih nešto manje od šezdeset.”
Prilično je neobično što iza najmodernijeg dubrovačkog hotela stoji čovjek koji se nikada prije nije bavio hotelijerstvom, ni ugostiteljstvom. “Ja ovo nisam planirao, stvari su se događale svojim tokom”, priča Jakobušić, “Kad je moja obitelj u ratu ostala doslovno bez svega, trebalo nam je neko vrijeme da se oporavimo od te katastrofe. Onda smo otac i ja odlučili smo krenuti ispočetka. Dobili smo neki prostor u hotelu Lero, i tamo prodavali rasvjetna tijela. Svjetlo je zapravo naš obiteljski biznis. Počeli smo tako da smo od našeg ondašnjeg dobavljača naručili određenu količinu žarulja, s odgodom plaćanja od pola godine. Sve smo prodali prije nego što je tih pola godine isteklo, pa smo mogli krenuti dalje. Biznis se počeo širiti. Dubrovnik se oporavljao od rata, kretala je obnova i svima je trebalo sve u vezi sa svjetlom. Relativno brzo zaradili smo dosta novca. Naša tvrtka Brenum postala je izuzetno uspješna. Kasnije će se pokazati iznimno važnim što nismo uzimali kredite. Trošili smo samo ono što smo zaradili. Kad se skupilo nešto kapitala, kupili smo zemljište u Srebrenom, tu gdje je sada hotel, s namjerom da napravimo poslovno-stambenu zgradu, u koju bi preselili urede naše tvrtke, a ostalo iznajmljivali ili prodavali. Međutim, lokalne su vlasti promijenile GUP i moralo smo ići na izgradnju apartmana. Nakon što je projekt jako dugo stajao, prijavili smo se za sufinanciranje iz fondova Europske Unije. Tada smo doznali da novac možemo dobiti samo ako se registriramo kao hotel. A da bismo postali hotel, morali smo napraviti još niz preinaka u projektu. Angažirali smo najbolje konzultante za svaki segment projekta i na kraju zadovoljili sve uvjete. Presudno je biloš to tvrtka nije bila opterećena ni kunom kreditnog zaduženja, tako da smo od Europske Unije dobili ozbiljan novac”.
U samoj gradnji hotela presudnu su ulogu odigrali momci iz arhitektonskog studija 3LHD, u kojemu su Dubrovačana, Marko Labrović i Orsat Franković. “Razumjeli su lokalni aspekt projekta koji mi je uvijek važan. Oni su, naravno, i svjetski relevantni igrači i s njima dijelim neku vrstu sličnog, generacijskog senzibiliteta. S 3LHD-om smo zapravo imali strašno puno sreće. Nisam siguran da bismo ih danas mobli dobiti. Oni su danas u višoj ligi…U svakom slučaju, sjajno su zacrtali ne samo prvobitni projekt, nego su ga uspješno prilagođavali svim ovim prenamjenama, uključujući naposljetku i bazen na vrhu zgrade, na kojem sam inzisitirao zbog bookinga, a koji nije bilo lako izvesti s obzirom na oblik zgrade.”
Posve specifična karakteristika hotela, da gost u sobama ima dojam kao da je u svom stanu, zapravo je posljedica prvobitne namjene zgrade. “Kad smo definitivno odlučili da idemo na hotel, ostavili smo apartmane u skoro prvobitnom obliku, dakle s više od pedeset kvadrata, s malom kuhinjom, odvojenom kupanicom i wc-om, po dva velika televizora i vrlo indvidualiziranim umjetničkim intervencijama u svakom apartamanu. Mi, razumije se, ne ohrabrujemo goste da kuhaju u našim apartmanima, premda i to mogu jer imaju štednjak, hladnjak i kompletan pribor za jelo. Ono što želimo je da im bude što udobnije, želimo stvoriti dojam podigranog luksuza u kojemu će se istodobno osjećati kao u privatnom stanu a ne u klasičnom hotelu. To je bio jedan od ciljeva koji sam želio postići prije otvaranja hotela. I onda sam se, eto, jednog dana čekirao u londonskom Aceu u Shoreditchu, i vidio da su oni uspjeli baš u tome. Da su uspjeli napraviti neformalni, ali identitetski snažan luksuzni hotel. Tada još nisam imao pojma da je Ace svjetska franšiza, koja je drastično inovirala hotelsku industriju.”
Hi tech, koji igra važnu ulogu u imidžu i funkcioniranju One Suite Hotela, jedna je od jačih Jakobušićevih preokupacija “Smartphonei i drugi oblici moderne digitalne tehnologije omogućuju mi prije svega da bolje komuniciram sa sinom, koji inače ne bi razumio moj jezik, kao što ni ja ne razumijem njegov. Racionalno govoreći, uporaba najmodernije tehnologije imperativ je u svakoj industriji. Aplikaciju koja telefone pretvara u hotelski ključ , ali i u sučelje za komunikaciju s hotelom, za naručivanje room servicea, organizaciju aktivnosti, praćenje troškova i sve druge funkcije koje trebaju hotelskim gostima, osmislili smo jedan moj prijatelj i ja. No, s razvojem mobilnih aplikacija počeli smo se baviti puno ranije. Kad sam primijetio da više nemam vremena pratiti sve moguće portale i televizije, napravili smo aplikaciju za agregiranje vijesti koja nas je odvela u Barclaysov startu akcelerator u Londonu. Bilo je to sjajno iskustvo. Sam sustav One Suitea, razvili smo u partnerstvu s Vipnetom. Oni su dali kompletnu tehničku podršku i programere, a mi smo postavili koncept i investirali u hotelsku opremu. Bio je to prvi takav, integrirani projekt u nekom hrvatskom hotelu. One Suite je sada ogledni hotel za Vipnetovu aplikaciju za upravljanje hotelima koja se može prilagođavati tvrtkama u drugim biznisima, a mi dobivamo fee od prodaje.”
Lokal bar, čije ime djelomično definira njegovu ponudu (ne meniju je petnaestak jela označeno s local), karakterističan je primjer Jakobušićeva rezoniranja o biznisu. “Kad sam krenuo u ovo nisam znao ništa o hotelijerstvu, a još manje o vođenju barova. Ali sam zano da je Dežman najbolji bar u Zagrebu i da je Dežman stvorila Andrea Klemenčić. Pa sam Andreu odlučio dovesti u Dubrovnik. Srećom, pristala je, jer nje ne bi bilo ni hotela ni bara. S barom smo išli toliko radikalno, da ne žellimo držati najprodavanije brandove whiskeya kako bismo pokazali da inzistiramo na najboljim, naoriginalnijim, a ne najkomercijalnijim pićima. Točimo nekoliko desetaka vina na čaše, mislim da to u Dubrovniku nikad nitko nije radio. Posebnu pažnju posvećujemo koktelima i svim ostalim detaljima koji nas izdvajaju u dubrovačkoj ponudi”.
Jedan do tih detalja vidjeli smo večer prije kad smo nakon puta došli u bar i naručili Balvenie Doublewood. Uz čašu smo dobili i malu pipetu. Barmeni znaju da nekoliko kapi vode u malt whiskyu dramatično razvija njegov aromattski spektar. U Zagrebu, nažalost, skoro nitko tako ne poslužuje maltove. U srpnju smo prvi put boravili u One Suiteu. U neformalnom razgovoru s Jakobušićem čuli smo da se One Suite namjerava franšizirati. Sada je, pak, vlasnik One Suite Hotela bio nešto suzdržaniji.”Okej, naravno da bih volio vidjeti da se One Suite jednog dana otvori u Zagrebu ili u nekom drugom hrvatskom gradu kojem treba ova vrsta hotela. Ali, tu je riječ o ozbiljnim fianancijskim zahvatima, za koje treba puno vremena i čvrst partner kojemu jako vjerujete. Puno je lakše franšizirati Lokal. Ne vidim zašto u Hrvatskoj, od Straduna nadalje, ne bi bilo šest ili sedam Lokala. I tu je, naravno, potreban partner kojem vjerujete jer se Lokal ne smije kompromitirati lošim vođenjem. No, radi se o puno jednostavnijem zahvatu od franšiziranja hotela.”
Zadnjeg dana listopada u Dubrovnik slijeću posljednji čarteri. Prvog studenog grad se počne zatvarati i ulaziti u zimski, idilični ili pomalo klaustrofobični ritam, zavisi kako ste doživjeli milijun turista koji su Dubrovnik posjetili u sezoni. Na kraju intervjua pitali smo Jakobušića kako misli preživjeti zimu, budući da One Suite Hotel ostaje otvoren cijelu godinu. “Iskreno govoreći, ne znam. Budući da nisam hotelijer, to će mi biti nova situacija. Ovo nam je prva sezona i svaka nam je situacija nova. Ipak, mislim da imamo šansu dobro poslovati. Prvo, prostor poput Lokala potreban je Dubrovniku. Drugo, računamo na poslovne ljude koji i preko zime dolaze u Dubrovnik. Treće, One Suite Hotel je i zbog svojih velikih soba/apartmana, i zbog tog specifičnog feelinga koji ujedinjuje opuštenost i udobnost, idealan za smještaj filmskih ekipa, koje često snimaju u Dubrovniku. Mislim, dakle, da će One Suite preko zime pokazati da može funkcionirati kao poslovni hotel, dok će se Lokal afirmirati kao okupljalište Dubrovačana.”
