Prodaja tonika u zadnjih je pet godina doživjela neviđeni preokret. Tonici su danas jedan od najbrže rastućih segmenata tržišta bezalkoholnih pića. Najzaslužniji za to je veliki povratak gina koji su pokrenuli mladi, avangardni craft brendovi i premium proizvodi etabliranih kuća. Premium brendovi tonika najzaslužniji su što je taj vječni underdog uhvatio trend i sada u barovima ima veći tržišni udjel od najpopularnijih žestokih pića.
Iako većinu brendova tonika proizvode stari i ugledni proizvođači (piće ima tradiciju od gotovo 300 godina i povijest koja seže u 17. stoljeće), neki od najprodavanijih brendova nisu stariji od par godina. Najprodavaniji tonik, Fever Tree, osnovan je 2004. i djelo je marketinškog uma. Prema podacima Drinks Internationala, Fever Tree drži 37 posto tržišta kroz barove, a u 52 posto barova je najtraženiji tonik, neovisno o tome drže li ga ili ne.
Fever Tree je trenutno prisutan na više od 50 tržišta i nedavno je izišao na burzu kako bi financirao globalnu ekspanziju. Schweppes i dalje drži čvstu poziciju s 23 posto udjela, jer nijedan od novih ili manjih proizvođača ne može dostići njegovu prepoznatljivost brenda, distribucijsku mrežu i pristupačnost cijene. Treći je britanski Fentimans koji je s 11 posto udjela u barovima postao lider u kategoriji premium tonika. Preporod prodaje tonic watera povukao je za sobom i sirupe i koncentrate kinina koji se koriste u koktelima, a ako joj popularnost nastavi rasti, kućna proizvodnja tonika mogla bi postati novi fenomen. Evo koji brendovi trenutno najviše rastu.
Ime tonika se, naravno, odnosi na ljekovita svojstva kinina kojim se nekad liječila malarijska groznica. Izmislili su ga 2004. tvorac Playmouth Gina Charles Rolls i stručnjak za marketing luksuznih proizvoda Tim Warrillow. Fever Tree se prodaje kao tonik proizveden bez kompromisa, osmišljen za barmene. Rolls i Warrilow su, naime, odlučili nabavljati kinin u jednoj od najopasnijih zona na svijetu, na granic Konga i Ruande jer je tamo navodno najčišći. Ni đumbir nije iz mirnijih područja, nabavljaju ga iz Obale Slonovače, Nigerije i jugozapadne Indije jer ima izraženu svježinu, arome lemongrassa i duboki okus, a eterična ulja vade se odmah nakon berbe i destiliraju samo za Fever Tree. Ekstrakt limuna dobivaju ručnim prešanjem na Siciliji, bazga je iz Gloucestershirea, a timijan i ružmarin iz Provanse zbog koncentracije eteričnih ulja i mineralnosti koju daje morski zrak.
Kultni tonik među barmenima, Fentimans je prvi put proizveden u Engleskoj 1905. Ima 0,5 posto alkohola i još se uvijek proizvodi tradicionalnom metodom “botaničkog kuhanja” koju je utemeljio osnivač Thomas Fentiman. Recept zahtijeva infuziju i kuhanje mljevene mješavine korijenja, kora drveta, cvijeća i biljnih aromata, odležavanje u zapečaćenim tankovima i prirodnu sedmodnevnu fermentaciju koja mu daje jedinstven okus. Kinin dolazi iz Indije, u tonik dodaju malo šećera od trske i citronelle. Pas na etiketama je Fearless, Fentimanov vučjak koji je za života nadgledao svako kuhanje. Fentimansov slogan je “jednom probate, nikad ne zaboravite”.
Španjolski proizvođači gina Mare sami su napravili tonik koji najbolje izražava karakter njihova gina punog mediteranskih aroma. Brojka iz imena je nadmorska visina na kojoj se u Andama, na stazama Inka u Peruu koji je domovina kininovca, kora tog drveta ručno bere. 1724 je profinjen, skup, uravnotežen tonik koji daje veliku izražajnost biljnim okusima svakog gina, ne samo gina Mare.
Jedan od najpoznatijih masovnih brendova uopće, Schweppes mora biti na ovom popisu jer je izmislio današnji tonik kao bezalkoholno piće. Engleska multinacionalka koju je u Genovi 1783. osnovao Jacob Schweppe, komercijalizirala je proces karbonizacije izumivši posebnu bocu i tako u barove dovela gazirane tonike, “munje u boci”, koji su imali puno manje šećera od svojih preteča. Schweppes se proslavio velikom promotivnom akcijom na Svjetskoj izložbi 1851. a tonik je našao svoje tržište kad su Englezi s njim počeli piti whiskey i gin.
Heritage je jedan od Schweppesovih premium proizvoda osmišljen posebno za koktele. Prodaje se u nekoliko privlačnih varijanti, s ružičastim paprom, đumbirom i kardamomom ili narančinim cvijetom i lavandom.
Zovu ga šampanjcem među tonicima. Proizvođač ne želi da ga se smatra bezalkoholnim pićem. East Imperial je jedina tvrtka koja sve sastojke za tonik nabavlja u Aziji, kreirajući okus kakav je tonik imao na prijelazu stoljeća. Njihov Old World Tonic Water ima dvostruko manje šećera od Fever Tree, dok varijanta Burma Tonic Water ima dvostruko više šećera od ostalih premium tonika, jer je navodno riječ o rekonstruiranom toniku iz kolonijalnog doba, koji se koristio kao baza za slavne Long Pink Gin koktele.
Mlada, šestogodišnja kompanija iz Berlina, specijalisti za gorke limunade, svoj su tonik nazvali po barmenu i ljekarniku Thomasu Henryju koji je 1773 u Manchesteru prvi na svijetu uspješno karbonizirao vodu i izmislio sodu. Tonik se radi s prirodnom mineralnom vodom iz Sjeverne Rajne Vestfalije i kompanija osim za barove ciljano razvija brendove za restorane. Zbog uspješnosti bazičnog tonika, razvili su spinoff varijante s bazgom i trešnjinim cvijetom. Pod egidom “gorko je novo slatko”, Thomas Henry tonik poseban je po iznimno visokoj koncentraciji kinina, svježini i cvjetnim aromama.
Tonik ove ugledne stare talijanske marke iz Brescie još je jedan primjer tržišnog korištenja rasta popularnosti tonika. Glasovit po svom piću od četruna (vrsta citrusa, cedro), Tassoni je tonik počeo proizvoditi prije dvije godine i s njime ušao u segment premium bezalkoholnih pića. Njihov je tonik, naravno, poseban po aromi četruna, ali i po tome što mu gorčinu umjesto kinina daje kvasin iz surinamskog stabla kvasije, koji se smatra najgorčom tvari u prirodi.
Ultimativni hipsterski brend. Prema legendi o ovoj torinskoj kompaniji, tonik J. Gasco nastao je u New Yorku u vrijeme prohibicije, kad je talijanski imigrant Giuseppe Gasco iz Gallipolija u Apuliji izmislio cijelu liniju pića sa sodom, kako bi prodavao više alkohola koji je u ilegalnim destilerijama poprimao loše okuse i mirise. Prepoznatljiv po okusima agruma, tonik je Gascu donio bogatstvo. Čovjek-pijetao je na etiketi jer su Amerikanci, doslovno prevodeći Uomo Gallo (čovjek iz Gallipolija), Gasca prozvali Man Rooster. Kad je prohibicija okončana, Gascovi tonici i sode postali su popularne baze za koktele.
I ovaj popularni proizvođač svoju marketinšku priču temelji na povijesti kinina i “ručnom branju”, tvrdeći da su upravo oni na Zapad vratili originalni peruanski kinin iz ručno branog kininovca u Andama. Budući da je za vrijeme kolonijalnih osvajanja kinin bio iznimno tražen, peruanske vlasti zabranile su izvoz mljevene kore kininovca u Europu strahujući da će on biti istrijebljen. Rezultat je bila eksplozija cijena i presušili kanali nabave.
Charles Ledger je 1862. prokrijumčario sjeme kininovca iz Perua i prodao ga nizozemskoj vladi, koja je zatim razvila velike plantaže na Javi. Indonezija je do Drugoga svjetskog rata bila izvor 95 posto kinina na svijetu. Kad je Japan 1942. radi nafte napao Indoneziju, počele su borbe u malaričnim tropskim područjima i saveznici su pokrenuli tajni projekt u kojemu su znanstvenici morali naći alternativni izvor kinina za liječenje vojske. Tako je otkriven proces proizvodnje sintetičkog kinina, koji su zbog niske cijene nakon rata počeli koristiti veliki proizvođači pića. Osim pravog kinina, Q Tonic je poznat po svježem, čistom okusu i bitno manjoj količini šećera od ostalih tonika.
