Počnimo s dvije bitne činjenice. Prvo, graševina je tek peti izbor hrvatskih restoranskih gostiju, iza malvazije, koja je uvjerljivo prva, pa pošipa, sauvignona i chardonnaya. Drugo, vrhunske hrvatske suhe graševine, od Krauthakerovih i Enjingijevih, preko Mihaljevih, Galićevih i Jasne Antunović, do Beljskih i Iločkih, spadaju među najbolja hrvatska bijela vina uopće. One su osvojile bezbroj međunarodnih nagrada. Otkud, dakle, takva diskrepancija između restoranske, slabe potražnje za graševinom i stvarne kvalitete vrhunskih graševina?
Riječ je o lošem imidžu, na koji je bitno utjecala kampanja Kutjeva za graševinu kao vino za gemište, kao i o nesposobnosti i nevoljkosti proizvođača graševine da zajedničkim tržišnim i promotivnim nastupom nametnu svoja vina restoranskoj i hotelskoj industriji. Nova Vrhunska graševina Belje, iz 2018. godine, koju smo jučer kupili u jednom zagrebačkom supermarketu, spada među najuvjerljivije dokaze o superiornosti ozbiljnih slavonskih graševina.
Ovo vino, koje košta pedesetak kuna, prepuno je aroma kamilice, jabuka, krušaka s nešto meda i začina, gusto ali svježe, s čvrstom, blago kiselom strukturom i posve glatkom, elegantnom teksturom. Nova Vrhunska graševina iz Belja jak je razlog da se riješite predrasuda o graševini kao kiselišu za sitan novac, i da počnete uživati u velikim vinima najvažnije hrvatske kontinentalne bijele sorte čiji imidž treba drastično i hitno obnoviti.
Gastropreporuka Okej, kulen i smuđ prve su terroirske asocijacije. No, probajte ovo jako dobro vino uz plemenitu morsku bijelu ribu, velike škampe, jakovske kapice, nigiri s gofom i lososom te, naravno, uz teletinu, piletinu i svinjetinu s roštilja.
