“Osobno se sve više posvećujem vinogradima,” napisao nam je ovih dana Frano Miloš, najvažniji dalmatinski vinar i vinogradar, “Tu započinjem svaku komunikaciju s vinom, sa sve više strasti, a rezultati su začuđujući. Mislim da bi se u budućnosti, čak i u kemijskom sastavu vina, mogli pokazati ti neobični rezultati koje postižemo u novijem razdoblju. Posebno mislim na odlične kiseline, pH te mineralnost, što se isprepliće s opće poznatom strukturom normalno prisutnom na našim položajima. Berba 2018. u tom je pogledu posebna. Godina za vino je odlična, alickoliko nam je bila dobra za vino, toliko je bila loša za masline, na čitavom našem širem području. Tako da ulje ove godine uopće nismo radili. Priroda je takva, neodoljiva i čudna,” kaže autor Stagnuma, prvog hrvatskog kultnog vina, čiji kultni status zadnjih godina ponovo raste.
Naime, dok drugi dalmatinski vinari pokušavaju pronaći cjenovne rangove koji odgovaraju i maloprodaji i ugostiteljstvu, novi Stagnum iz berbe 2009. u vinotekama će koštati oko 460 kuna! Berba 2008. prodavala se za oko 300 kuna. Potražnja za Stagnumom u zadnje je vrijeme toliko porasla i na domaćem i na inozemnom tržištu, da je Frano Miloš morao drastično podići cijenu kako bi amortizirao pritisak kupaca.
Novi, zapravo deset godina stari i dosad najskuplji Stagnum probali smo u ponedjeljak 14. siječnja popodne, u idealnim laboratorijskim uvjetima našeg ureda, na namjerno preniskoj temperaturi od 14 stupnjeva.
Jednom davno, davno, dok su se u Hrvatsku uvozila vina genijalnog francuskog vinskog trgovca Bernarda Magreza, s vlasnikom glasovitog Pape Clementa raspravljali smo o temperaturi kušanja crnih vina. Gospodin Magrez kazao je da crna vina koja se ocjenjuju uvijek valja kušati na nižoj temperaturi, jer niža temperatura otkriva njihove mane, dok ih takozvana sobna temperatura prikriva.
Stagnum smo, dakle, probali poluhladan, i čini nam se da nema ni jednu očiglednu manu. Riječ je o trećoj berbi iz serije elegantnih i svježih Stagnuma, skupa s 2007. i 2008.
Zadnje dvije, 2008. i 2009. osobito su važne, jer su ujedinile brutalnu fizičku silu peljeških najboljih položaja(15 posto alkohola, puno zrelih tanina) s otmjenim dojmom koji ova zaokružena i izbalansirana vina ostavljaju.
Nova je berba vjerojatno dodatni korak naprijed zbog vrlo distinktivnog bouqueta. Naime, prvi element bouqueta, onaj koji doslovno iskače iz čaše, čine prosušene grožđice. One Stagnumu iz 2009. godine daju toplu dubinu i prividnu rustikalnost vrućeg dalmatinskog kamenjara. Međutim, poslije suhih bobica u posve suhom vinu, slijede gotovo izoštreni mirisi zrelog tamnog voća, pomiješani s makijom i s balzamičnim notama karakterističnima za Stagnum iz 2008. godine. Makija, ovaj hrvatski garrigue, osobito je važna jer vinu već na nosu dodaje svježinu. U ustima, novi je Stagnum gotovo mekan, otmjen, zaokružen, ekscentrično gust, ali i neočekivano svjež, s dugim čokoladno-šljivasto-mineralnim aftertasteom, koji traje barem minutu.
Vino ni svojom sjajnom, gustom, purpurno-crnom bojom ni okusom ne odaje da je odležavalo deset godina. Dapače, doima se dvostruko mlađim.
Stagnum iz 2009. godine drugo je remek djelo Frane Miloša zaredom. I jedan od najjačih argumenata protiv predrasuda o džemastim i tupim južnohrvatskim crnim vinima.
Gastropreporuka Prvo nam napamet pada neusporedivo briljantni kobe steak u kojem smo prije tri tjedna uživali u londonskom japanskom restoranu Engawa. No, prava je kobe govedina kad nas nedostupna, pa bismo ovo vino željeli piti uz vrhunski Wellington, boeuf bourguignon ili stvarno dobro odležane steakove s puno intermuskularne masnoće. Jelen i srna također dolaze u obzir.
