Pelješki su plavci, uključujući i vina vrlo renomiranih proizvođača, desetljećima dijelili dvije izražene pogreške. Prvo, često su bili neugodno džemasti. Drugo, gotovo su se redovito mučili s viškom hlapivih kiselina. Nove generacije visokoalkoholnih plavaca s Pelješca znaju biti drukčije i zanimljivije stilizirane.
Lani smo tako u veoma dobrom dubrovačkom vinskom baru Divino probali Markovićev Dingač, još premlad ali impresivno bogat, prepun voća, razmjerno svjež, s privlačnim slatko trpkim aftertasteom. Ova zadnja osobina, kombinacija slatkoće jako zrelog tamnog voća i diskretne trpkosti asocirala nas je na amarone ( amarone, s druge strane, sadrži puno više kiseline od plavca).
Prije otprilike dva tjedna prvi smo put kušali Grgurevićev Grand cru. Ovaj je pelješki plavac pun aroma i okusa suhog voća, crne čokolade i makije, opet relativno svjež, sa slatko trpkim aftertasteom po griottama toliko tipičnim za amarone.
Grgurevićev Grand cru proizvodi se od grožđa iz kasne berbe, pa je logično da se u njemu osjeti kompleksni element prosušenosti koji, srećom, nije otišao prema prošeku (nijanse prošeka baš nam i ne trebaju u suhom vinu) nego donekle prema amaroneu.
Alkohol, nekih petnaestak posto, zamalo je jednako dobro integriran kao kod sasvim solidnih amaronea.
Grgurevićev Grand cru jako je dobro vino koje se nažalost prilično teško nabavlja. Ono ne postoji u nacionalnoj distribuciji. Pronašli smo ga u tek nekoliko manje poznatih web shopova, gdje tipično košta 250 kuna. Na jednoj smo stranici naišli na stariju berbu 2011. po akcijskoj cijeni od 162 kune.
Obitelj Grgurević posjeduje oko dva hektara vinograda na Pelješcu. Loze za Grand cru, vino koje se zove isto kao što se svojedobno zvalo najpoznatije Plenkovićevo vino, dolaze s položaja Krive njive blizu Janjine. Grand cru dugo macerira i polako fermentira u barriqueu, ali se u njemu srećom ne vidi agresivan utjecaj novog hrasta. Zaista je šteta što se ovaj fini i gastronomski iznimno upotrebljivi plavac ne može pronaći u široj distribuciji.
