Hrvatska je dovoljno mala da vas svi poznaju kad se bavite bilo kojim specifičnim, osobito javnim poslom. Što među ostalim znači da će restoranski kritičar gotovo neizbježno dobiti bolju hranu i bolji servis, osobito ako rezervira stol. Da bismo to izbjegli, u većinu restorana dolazimo nenajavljeni, a u zadnje vrijeme biramo mrtve sate u restoranskom poslu, dakle termine između četiri i šest popodne, kad u restoranu često nema ni chefa ni vlasnika ni sommeliera.
Zagrebačku Agavu tako smo testirali prije otprilike dva mjeseca, u velikom formatu. Bilo nas je četvero, platili smo više od dvije tisuće kuna, u restoranu nije bilo chefa Belizara Miloša, a hrana je bila izvrsna.
U utorak oko četiri ponovili smo test, u puno manjem formatu. Naručili smo samo tartar od black angusa i fuže sa žumberačkim tartufima. Opet nije bilo ni chefa, ni sommeliera Darka Lugarića, a jela su opet bila prvorazredna, kao i vinski servis. Agava je dvaput u dva mjeseca pokazala da funkcionira savršeno profesionalno, i da ne zavisi o tome tko je trenutno u kuhinji. Ovim stres testom Agava je definitivno potvrdila da spada među svega nekoliko zaista vrhunskih zagrebačkih restorana.
