Prije desetak dana, prijatelji koji se jako razumiju u hranu i u restorane, pričali su nam bajke o šljuki u panceti iz istoimene konobe u Valbandonu (la beccaccia znači šljuka). Šljuka, divlja ptica koja je još u sezoni, u konobi Alla Beccaccia priprema se četiri i pol sata, a njena se slava zatim u hrvatskim gastronomskim krugovima tjednima i mjesecima pronosi od usta do usta.
Jučer smo ručali kod Beccaccie ali nismo uspjeli probati šljuku, jer se zbog duljine pripreme mora naručiti dan unaprijed. Usprkos izostanku kultnog jela, ručali smo izvrsno. Prvo su nam donijeli veliku okruglu dasku s jednim od najboljih hrvatskih pršuta (bio je mekan i nije bio preslan) s odličnom pancetom, odličnim čvarcima, dobrom svinjskom kobasicom, vrhunskom salamom od boškarina, sirom punim režnjeva crnih tartufa, te jednim zaista fenomenalnim zrelim ovčjim sirom koji dokazuje kako je Istra i zemlja sira, a ne samo ulja, vina i tartufa. Sva ova roba dolazi iz lokalnih kućnih manufaktura.
Zatim smo naručili dva konvencionalna jela, na kojima se vidjelo kako All Beccaccia sada pazi i na detalje. Ombolo, pečen na velikom ognjištu pred gostima, imao je one neodoljive roštiljske rešetkaste oznake, bio je savršeno sočan, s lijepo usklađenim a opet snažnim okusima svinjetine i dima. Ombolo se servira s perfektnim dinstanim kiselim zeljem i hrskavim krumpirom.
Teleća koljenica, poslužena uz žličnjake od kelja, raspadala se pod vilicom i topila u ustima. Precizno skuhani i čisto prezentirani prilozi, uz očekivano odlično meso, pokazuju onu pažnju prema detaljima kakva nije karakteristična za većinu konoba. No, kako posvećenost detaljima ne može biti pretjerana, predložili bismo ipak da u Beccacci razmisle o nabavi nešto finijih maslina, te da uz pečene komade mesa (drže fiorentinu i ribeye od black angusa) počnu nuditi nekoliko jednostavnih umaka tipičnih za steakhouse poput salse verde,béarnaisea i nešto od čilija.
Izbor vina jučer je bio mnogo bolji nego što smo očekivali, te je uključivao Claijev Brombonero, Ottocento i izvanredni Sv. Jakov iz 2015. kao i seriju klasičnih malvazija poput Kozlovićeve, Coronicine i Festigie. Šteta je što nemaju ništa pitko pjenušavo i što formalna vinska karta ne postoji. Alla Beccaccia je jako, jako dobar rustikalni restoran, s baš supstancijalnom jednostavnom hranom. Novu ocjenu za Beccacciu zadržavamo dok ne probamo šljuku. Ovaj preobilni ručak, s buteljkom Claijeve malvazije, platili smo oko 700 kuna.
