Barbieri’s se, eto, napokon otvorio. U prostoru bivšeg Takenoka u zagrebačkom Kaptol Centru ručali smo u srijedu poslijepodne, dok je restoran još bio pun novinarskih ekipa koje su izvještavale o prvim danima najiščekivanijeg zagrebačkog lokala od Noela do danas. Gastronomski gledajući, Barbieri’s je vrlo dobar na putu prema odličnom. Jelovnik, mnogo opširniji od zamišljenog, obuhvaća bistrološke klasike poput tartara od govedine, tune i crvenih gambera, pa rustikalna jela kao što je fritaja s kobasicama, ali i kulinarski ambiciozne tanjure poput romba u janjećem bouillonu sa zvjezdastim anisom, ili kućnih papardella s emulzijom ježinca i čipsom od hobotnice.
Ovako širok žanrovski i tehnički raspon pomaže definiranju Barbieri’sa kao fine dining/trattorie/ bistroa/brasserie, što je posve novi žanr u hrvatskom ugostiteljstvu. Modernu povijest tog žanra započela su britanska braća Galvin svojim londonskim De Luxe Bistrotom, u kojem smo često jeli prije sedam ili osam godina. Posebno inovativni element u Barbieri’su čine cicchetti, mali barski zalogaji tipični za Veneciju i Veneto. Barbierijevi cicchetti mnogo su veći od onih u venecijanskim barovima: porcija srdela sadrži pet pohanih riba, dovoljno za ručak, što opet znači da u luksuznom Barbieri’su možete objedovati i popiti dvije čaše vina za stotinjak kuna.
Na meniju od tridesetak jela nalazi se, razumljivo, i prilično originalni hamburger. Od velikih mesa, pažnju su nam privukli vratina crne slavonske svinje i pečenje od buše, balkanske pasmine goveda koju je gastronomski pokušao popularizirati još Dino Galvagno.
Sve što smo probali, osim okusima jos nedefiniranog tartara od sicilijanskih crvenih kozica, bilo je jako dobro do izvrsno. Chef Andrej Barbieri već se prvog dana rada približio ispunjenju očekivanja zagrebačke publike. Vinska je lista opsežna, s tridesetak šampanjaca, ali zapravo nekompetentna: kao da je sastavljena za clubbing, a ne za ozbiljni restoran. No, kako Barbieri’s pripada i gastrotainment žanru, za pretpostaviti je da vlasnici računaju na entuzijazam klupskih potrošača, koji baš i nisu osobiti connoisseuri. Barbieri’s je fenomenalno uređen: radi se o jednom od svega nekoliko hrvatskih restorana koji izgledaju kao da su došli iz Londona ili Berlina.
Pred restoranom Barbieri’s su dva velika zadatka. Prvo, moraju iz dana u dan dokazivati da zaista dobro kuhaju i da taj rustikalno elegantni meni zaista funkcionira. I drugo, posluga i upravljanje restoranom moraju biti perfektni, što je jedan od najtežih segmenata u restoranskoj industriji. Barbieri’s ima sjajnu listu koktela i žestokih pića: budući da vikendom rade do dva ujutro, postat će jedno od naših omiljenih mjesta za zadnji noćni Kavalan ili Pisco Sour.
