Plachutta je nezaobilazna bečka i austrijska institucija. U Plachuttu dolaze političari, glumci, pjevači, gastronomske zvijezde, turisti i ono najvažnije, lokalci. Dok smo bili u lokalu mogli smo čuti samo njemački jezik. Plachutta je narasla na sveukupno šest restorana.
Ona u kojoj smo bili, pored veličanstvene bečke Opere, trebala bi poslužiti kao primjer svim restoranima kako napraviti lokal pored svjetski poznate atrakcije. Ugodno i nepretenciozno uređenje, pristojni konobari koje je lijepo gledati kako rade i precizno pripremljena poznata tradicionalna hrana koju gotovo svi žele probati. Plachutta dakle nije turistička zamka, već atrakcija sama za sebe i tu se dolazi na wiener schnitzel.
No, krenimo redom. Na ulasku u Plachuttu dočekao nas je stariji gospodin koji je sam naveo ime naše rezervacije, iako nismo niti riječ rekli. Zatim slijedi izmjena konobara, njih sigurno četiri, koji svi znaju tko što jede i pije. U trenutku kad gosti izađu iz restorana, novi stol je spreman za ravno 30 sekundi. A novi stol u Plachutti znači novi stolnjak, dva tanjura po osobi, dvije vilice i dva noža po osobi, žlice, čaše i prospekt o pripremi bečkog šnicla, njihova najpoznatijeg jela. U tridesetak sekundi je sve spremno u milimetar.
Upravo zbog toga, kao i zbog brzine kuhinje, Plachutta može imati veliki obrtaj gostiju. Svaki gost za početak dobije aromatizirani maslac i minijaturne kajzerice koje su odlične. Za predjelo smo naručili klasični tartar biftek, kako bi ga usporedili s hrvatskim restoranima. Tartar je spremljen po klasičnom receptu i zaista je ukusan, uzorne teksture. No, teško se može boriti s onim najboljim u Hrvatskoj. Ono što se može boriti s najboljima u Hrvatskoj i pobjeđuje apsolutno svaku borbu je wiener schnitzel. Plachutta ih izbacuje kao na traci, skoro svi stolovi u restoranu su jeli upravo wiener schnitzel. Na prvi pogled djeluju ogromno, ali konobar uvjerava da ipak to nije tako strašno.
Plachuttin bečki je definitivno jedan od najboljih paniranih komada mesa koje smo pojeli. Paniranje je bez greške, prozračno i topi se u ustima dok je meso ispravno tanko i sočno. Za prilog smo naručili jedan pire krumpir i salatu od krumpira. Oba priloga su vrlo dobra. Pire je baršunast i školski napravljen, no krumpir salata je bolja, upravo zato jer daje više potrebne kiseline za meso. Za desert nismo imali više snage, jer porcije su ipak poveće.
Cijene su i više nego umjerene za strogi centar Beča. Jedno predjelo, dvije porcije bečkih šnicla s dva različita priloga i četiri čaše vina platili smo 100 eura. Cijene vina gotovo da i ne prelaze 60 eura po butelji, a uglavnom se kreću oko 40-tak eura po butelji.
Plachutta je dakle nezaobilazna gastronomska lokacija u gradu koji je pri samom vrhu europskih gastronomskih destinacija. Beč ima restoran s tri zvjezdice, nekoliko njih s dvije, više restorana s jednom (uključujući prvi vegetarijanski Michelinov restoran na svijetu), kao i vrlo jaku konkurenciju internacionalne kuhinje gdje prednjače vrlo dobri japanski i fusion restorani od fine dininga do zabavnih gastronomskih bistroa, i jednu od najboljih pizzerija u Europi. U svemu tome Plachuttu ne bi trebalo izostaviti niti sl jedne ozbiljne bečke wish liste.
Walfischgasse 5, Beč
HRANA +4 VINO 4 SERVIS +4 AMBIJENT -4
