Kad dođete do kuće i prostranog dvorišta u Adžijinoj, gdje se prija par godina uselila druga podružnica pivnice Budweiser, pažnju će vam privući prazan prozorčić za jelovnik, što ostavlja dojam nebrige i stanovite zapuštenosti. Trešnjevački Budweiser ima menije na samim ulaznim vratima, ali to ne znači da ovaj prozorčić treba zjapiti prazan. Ako im je suvišan, neka ga skinu.
Drugo, stranice jelovnika koji smo dobili lijepile su se, a na stolu nije bilo vinske karte. Kao ni na bilo kojem drugom stolu na jako velikoj terasi. Treće, skladište kraj kojeg se mora proći kad se ide na WC bilo je otvoreno, što također nije preporučljivo u restoranskom poslu.
Dakle, veliki trešnjevački Budweiser djeluje pomalo neuredno. No hrana je vrlo, vrlo civilizirana. Danas oko podneva naručili smo krvavi biftek. Premda biftek nije tip jela koje se osobito često priprema u Budweiseru, kombinaciji roštiljarne i lokala za dnevna jela opće prakse, ovaj je steak došao na stol bez ijedne pogreške.
Meso je bilo čisto, bez opni i žilica, mekano, smeđecrno izvana i crveno iznutra, baš kako smo tražili. I nije krvarilo po tanjuru. Ovako precizno pripremljen biftek ukazuje na ruku iskusnog profesionalca.
Riječ je o Nataši Petković, chefici koja definitivno zna kuhati i koja razumije restoranske žanrove. Gospođa Petković danas za ručak nije bila u restoranu, što je za nju još veći kompliment, jer je očigledno dobro istrenirala svoje osoblje.
Budweiserov primjer pokazuje da bi i druge roštiljarne i zalogajnice mogle dignuti kvalitetu svoje hrane kada bi ozbiljne, profesionalne kuhare angažirale kao stvarne chefove restorana, a ne kao povremene konzultante.
A sama činjenica da Budweiser već dugo na meniju drži biftek za 140 kuna, što je blizu normalnoj restoranskoj cijeni u centru grada, sugerira da roštiljarne i zalogajnice mogu prodavati i nešto luksuzniju robu od one uobičajene i najtiražnije.
