Sjećate li se riječi buffet, kao oznake žanra ugostiteljskog objekta ? Stari hrvatski buffeti bili su neugledna, siromašno uređena mjesta s groznom hranom koja je neugodno vonjala. Tu su hranu pripremale mrzovoljne gospođe koje nisu postale kuharice zato što su voljele kuhati, nego su kuharski posao doživljavale kao rad na tvorničkoj pokretnoj traci (što im se ne može zamjeriti). Šankovi takvih buffeta zaudarali su po najgorim nerezanim rakijama i prekiselim gemištima, dok se u toalete nije moglo ulaziti bez ozbiljnih higijenskih rizika.
Tršćanski Buffet da Pepi još čuva svoju jednostavnu, nostalgičnu atmosferu starinske lamperije, ispucanih pločica na stolovima i jednostavnih kamenih pultova. I demokraciju, stol do stola kuhane svinjske jezike, bunceke i kobasice jedu tršćanski bankari, cijele obitelji, dvadesetogodišnjaci i pokoji par turista zalutalih u Trst daleko izvan sezone.
Druga grupa gostiju su prolaznici, Tršćani koji nakratko svrate kod Pepija, stanu u red, naruče svoj bollito ili salamu s kruhom i sendvič pojedu odmah tamo za pultom. Pića su okej, a hrana blizu spektakularnoj.
Buffet da Pepi počeo je kao Pepi S’Ciavo, mala obiteljska trgovina sa stolovima koju je 1897 otvorio Pepi Klajnsic. Pepi S’Ciavo na lokalnom dijalektu znači Pepi Slaven i lokal je pod tim imenom radio kdo 1952. godine, podsjećajući na sklonost Tršćana da svakome nadjenu nadimak.
Buffet da Pepi, tršćanska povijesna institucija, servira samo dvije vrste jela. Razne rezove svinjetine kuhane u juhi (bollito) i prekrasnu sušenu svinjetinu. Tu su još razna peciva, pereci i kiselo zelje s kimom čiji miris pamte Hrvati koji su posjećivali Trst prije trideset ili četrdeset godina. Mi smo u ponedjeljak naručili ponešto konvencionalnu verziju bollita: kare bez kosti i dvije vrste kobasica. Propustili smo buncek, jezik i cotechino.
Sve se meso reže pred gostima, na šanku, važe na velikoj mesarskoj vagi na pultu, konobar dodaje žlicu senfa iz velikog keramičkog ćupa i riba svježi hren. Naš golemi je tanjur stigao na stol s premalo ribanog hrena, pa smo tražili još. Pa nam je ljubazni i stručni konobar za stolom, po našim širokim i jako mekanim kriškama karea, naribao mećavu hrena.
Meso je bilo jako dobro do odlično. Kare je s lakoćom potukao valjda sve forme kuhane sušene svinjetine bez kosti koje smo probali u Zagrebu, dok su hrenovke bile slatke i nježne. Buffet da Pepi prastaro je carstvo vrhunske svinjetine, idealno za brz, neodgovorno hedonistički i nimalo lagan ručak. Jedan od najšarmantnijih lokala, koje smo posjetili za dugo vremena.
