Prije nekih petnaestak godina gotovo isti smo naslov stavili nad tekst o jednom markuševačkom restoranu u koji se dvije godine gotovo nije moglo ući, da bi ubrzo propao, jer se ni voditelj ni vlasnik nisu znali nositi s tako brojnom publikom, pa nisu mogli održati kvalitetu hrane i usluge. Kod Gabreka, pak, naglasak treba staviti na glagol trajati. Gabrek je, naime, već cijelo desetljeće svakog vikenda prepun, baš kao što je bioi tijekom jučerašnjeg nedjeljnog ručka kad su se na malom šanku ispred ulaza u blagovaonicu stvarali redovi novih gostiju, i nije bilo nijednog mjesta na inače prostranom Gabrekovu parkiralištu.
Samoborski restoran Gabreku, koji sam sebe zove krčmom, utemeljen je davne 1929. godine. Rat je dočekao kao najuglednija gostionica u ovom pitoresknom gradiću, čiji stanovnici ne vole da se Samobor naziva zapadnim predgrađem Zagreba. Sredinom devedesetih upao je u ozbiljnu krizu identiteta i kvalitete, no prije desetak godina Gabrek se vratio poslu koji najbolje razumije: pripremi jednostavne i dobre, starinske građanske hrane sjeverozapadne Hrvatske, koja se poslužuje u zaista ogromnim količinama i koja ne košta previše. Dapače, usporedimo li cijene s veličinom porcija, Gabrek predstavlja izvrsnu vrijednost za novac.
U proteklom je desetljeću Gabrek uspio napraviti i nekoliko važnih koraka unaprijed. Vinska lista postala je korektna, a detalji poput mljevenih crnih trubača, mljevenih sušenih vrganja ili preprženih bučinih koštica koji se gostima nude uz razna jela, dali su Gabreku svojevrsni gastronomski štih. Tome, naravno, treba dodati i zaista izvrsnu samoborsku muštardu.
Jučer smo, dakle, u prepunom Gabreku, gdje je odjednom ručalo valjda 150 ljudi, prvo naručili sir i vrhnje koje je izvrsno išlo uz gusti kukuruzni kruh s debelom, čvrstom i jako hrskavom korom, te salatu od ukiseljenih gljiva koja se sastojala od lisičica, puza, ponešto vrganja i šampinjona, i kojoj je prah od crnih trubača pomogao u postizanju snažnijeg i usmjerenijeg zemljasto-šumskog okusa .
Zatim smo se odlučili za buncek s kiselim zeljem od kojeg bi se doslovno nahranilo troje velikih muškaraca, i za lungić koji je bio uzorno sočan, što nam nije pomoglo da pojedemo više od pola. Uvijek nas fasciniraju ljudi koji uspijevaju isprazniti cijele pladnjeve iz restorana poput Gabreka ili Grgosove Špilje. Osoblje oba restorana uvjerava nas da takvih gostiju nije malo.
Uz buteljku vrlo dobrog Šemberova rizlinga, kavu i Jack Daniels, tih smo četiri do pet tisuća vrlo finih kalorija platili oko 500 kuna. Gabrek spada među sasvim rijetke restorane koji se uopće ne trebaju mijenjati. Ovo carstvo pečene teletine, veprova a la vild, goveđih juha, velikih lungića i sezonske robe poput bunceka, češnjovki i krvavica, treba samo držati istu razinu kvalitete da bi i dalje činilo ljude sretnima, i mora zadržati sadašnju dosta uzornu razinu usluge, što je u uvjetima prepunog restorana sa stolovima za kojima jedu društva od dvadesetak ljudi, krvavo težak i odgovoran posao.
GABREKU
Starogradska 46, Samobor,
HRANA+3/5 AMBIJENT 3/5 POSLUGA 4/5
Sve kreditne kartice
