Konoba Campanelo ne nalazi se, naravno, u Poskokovoj Dragi nego u zaseoku Sučići na cesti od Šibenika za Unešić, u samom srcu Dalmatinske zagore Toponimu iz naslova najzabavnije knjige Ante Tomića ipak nismo mogli odoljeti, jer je kontrast između Campanela i njegova okruženja upravo nevjerojatan.
Campanelo je, dakle, gastronomski bistro koji se kreće prema fine diningu, s konobarima profsionalnijima nego bilo gdje u Šibeniku ne računajući Pelegrini, s ambicioznom vinskom listom, pažljivim uređenjem i modernom glazbom. Campanelo usred divljine Dalmatinske zagore, jedini je pokušaj uvođenja fine dininga u izrazito rustikalni ambijent dijela Hrvatske osad bio poznatog isključivo po pekama i ražnjevima.
Campanelo je utoliko iznimno hrabar, gotovo herojski projekt koji bi mogao stubokom promijeniti gastronomsku kartu Dalmacije. Iza Campanela stoji mladi chef Mate Sučić, koji je ovu veoma ambicioznu verziju lokalne konobe pokrenuo krajem lanjske godine. David Skoko, jedan od ljudi koji znaju, u međuvremenu je nahvalio Campanelo na društvenim mrežama, a Melkior Bašić nedavno je gostovao u Sučićima.
Campanelo nudi dva tasting menija: riblje-mesni s četiri slijeda i vegetarijanski s tri slijeda. Tu je još a la carte s nekoliko konvencionalnih formata (tartar biftek, carpaccio) i nekoliko manje konvencionalnih, list steakova koja uključuje i japanski wagyu, i ponešto riba, rakova i školjki. Naposljetku, Campanelo ne bi bio u Zagori kad ne bi pekao pivca i janje na ražnju i meso ispod peke: ražanj i peka moraju se naručiti unaprijed.
Mi smo naručili četverosljedne tasting menije, koji su u nedjelju počeli amuse boucheom od dimljene dagnje, izvrsne kreme od krastavaca iz obiteljskog vrta, prženog osmogulja, trave koja, kažu konobari, raste posvuda oko restorana. Slijedio je solidan tartar biftek s vrlo snažnim okusom govedine, poslužen s dehidriranim žumanjkom i jako finom kremom od citrusa.
Riblje jelo, pečeni filei brancina i orade s kremom od mrkve i kave, bilo je nažalost prilično promašeno. Uzgojene orade i brancini nemaju nikakve veze s bližim ili daljim Campanelovim okruženjem. Osim toga , ribe nisu bile baš precizno pečene. Krema od mrkve bila je lagano dosadna i rutinska tako da je jedino snažni riblji demi glace donekle izvukao ovaj beskarakterni tanjur na kojem se, tko zna zašto, našao i čips od tapioke. U tako specifičnom okruženju kao što je Zagora ne želimo jesti tapioku. Zato su ravioli sa sporo pečenom janjetinom u umaku od lokalnog, mladog kravljeg sira pokazali najbolje lice Campanela.
Ovo moćno, žestoko a opet elegantno i zaokruženo jelo trebalo bi ostati na Campanelovu meniju dugo, dugo vremena. Za desert smo posebno naručili par feta pršuta obitelji Sučić. Kad dođete u Campanelo, prvo piće vam posluže u konobici u kojoj vise domaći pršuti, kobasice i pancete. Nismo mogli odoljeti tim mirisima. Pršut je bio malo premlad, ali prepun slatkog okusa dobre svinjetine.
Uz trosatni ručak na lijepoj Campanelovoj terasi s ognjištem na kojem se peku pivci, janjci ali i steakovi, popili smo butelju Testamentova Opola i odličnu Maraštinu Ante Sladića. Vinska je lista, nažalost, preskupa: Dom Perignon , primjerice, košta 3200 kuna, što je skuplje nego u većini zagrebačkih fine dining restorana. I mnoga domaća vina skuplja su nego u Zagrebu.
Ugođaj u Campanelu idiličan je, pun energije i blizu čarobnom. Sjedili smo u hladu krošnje pune mirisnih zelenih oraha, izloženi snažnom vjetru koji je brisao ljetnu vrućinu, s pogledom na vinograd ispod terase i vjetrenjače na vrhu brda. Atmosferu je podizala i neumorna dvoipolgodišnja Leona, chefova kćerkica koja je satima trčkarala terasom. “Svako jutro dođe u restoran i pita tata ima li ljudi,” kaže ponosno Sučić.
Campanelo je dobar restoran u pokušaju. Vlasnik i chef zna da mora još puno učiti, ali njegov pristup gastronomiji u načelno negastronomskom okruženju zaista vrijedi podržati.
Sučići 6, Mirlović Zagora
HRANA +3/5 VINA 3/5 SERVIS -4/5 AMBIJENT -5/5
