U Didov san ušli smo točno u 13 sati i 2 minute. Uljudno smo pozdravili i pitali za stol za dvoje, na lijepoj terasi u gornjogradskoj Mletačkoj ulici. Konobar je sa šanka doviknuo: ”Dobar dan! Samo vi sjednite”. Pa ga nije bilo točno devet minuta, do 13 i 11, premda je restoran još bio posve prazan. Prvo smo pomislili da osoblje u Didovu snu nije dobilo plaću bar tri mjeseca, ili da ti ljudi duboko mrze svoj posao. Ili da sabotiraju voditelja restorana. Da bi se malo kasnije uvjerili kako oni , zapravo, ne znaju baš ništa o svom poslu. Želeći poštovati kanon o spajanju lokalne hrane i vina, naručili smo Grabovčevu kujundžušu, napomenuvši kako bismo željeli što svježiju berbu. Konobar nam je, međutim, donio berbu 2008! Riječ je o vinu kojeg više ne bi pokušavao piti ni sam gospodin Grabovac, jer kujundžuša ne podnosi starenje.
Kad smo nepomenuli da je to vino nepitko, čovjek koji nas je posluživao odnekud je izvukao korektnu 2013. Prilično je zabavno da konobari ne znaju baš ništa o vinima što ih prodaju, pa ni o onim lokalnim. Stoga zaista mislimo kako devet minuta čekanja da nam se bilo tko obrati u potpuno praznom restoranu, nije posljedica loše namjere ili tihog štrajka, nego aposlutnog neznanja o konobarskom poslu.
Didov san stara je morlačka konoba, čija se kulinarska etnografija prostire od Neretve do Dalmatinske Zagore. Kao takav, Didov san mogao bi biti dragocjen dodatak zagrebačkoj restoranskoj sceni. Glavni problem Didova sna je, međutim, u tome što su njegovi kuhari jednako nekompetentni kao i njegovi konobari. To vrijedi za obje lokacije, i originalnu na Kajzerici, i turističku na Gornjem Gradu U mletačkoj smo zadnji put jeli prije točno sedam godina, pripremajući jedan restoranski vodič.
Do danas nam je u sjećanju ostao debeli, dinstani biftek, koji je trebao biti pečen; zaista je teško zaboraviti kada netko tako uspješno upropasti odličan komad mesa. Do dinstanog je bifteka, naime, došlo nakon što nas je neki onodobni konobar bio pitao želimo li jače ili slabije pečeni. Pošto smo rekli da želimo krvavi steak, netko je u kuhinji pomislio da se slabo pečeno meso dobiva tako da ga stavite na nisku vatru. Pa je, eto, Didov san postao poznat po dinstanom bifteku.
Ovaj smo put prošli nešto bolje; jegulja je bila sasvim korektno pečena, premda malo prerustikalno servirana (jegulja servirana s glavom, što nismo vidjeli baš nigdje u inozemstvu, nužno asocira na zmiju: želite li jesti takvo što?). Žablji kraci s pršutom nisu bili loši, ali su posjedovali vrlo, vrlo malo okusa. Kao da su previše vremena proveli u zamrzivaču.
Nadalje, krajnje je vrijeme da se i u hrvatskim lokalima žabe počnu čistiti. Niz malih kostiju onemogućuje uživanje u tom, inače zaista prvorazrednom proizvodu, koji zauzima podjednako važno mjesto u klasičnoj francuskoj, kao u domaćoj neretljanskoj kuhinji. Pečeni krumpir serviran uz žabe bio je rubno premastan, što je, opet, posljedica nemarnosti za štednjacima.
Sir s kaduljom, koji smo naručili umjesto deserta, pokazao se uvjerljivo najboljim dijelom našeg ručka: odlična, polutvrda tekstura, snažan okus i miris kadulje, lijepa mineralnsot mlijeka. Da su i druga jela u Didovu snu na razini tog sira, mogli bismo govoriti o ozbiljnom restoranu.
Ali nisu, ni blizu.
Nažalost, Didov san u Mletačkoj tek je jedna od brojnih naših manifestacija krajnje nestručnog kuhanja koje se pokušava kamuflirati etničkim pristupom i originalnošću. Da nije turističke lokacije, Didov san, koji je smješten u prostorijama starog kineskog restorana Lanterna, već bi se davno ugasio.
DIDOV SAN
Mletačka 11, Zagreb
HRANA 2/5 AMBIJENT 3/5 POSLUGA 2/5
Sve kartice
