Baranja spada među najljepše dijelove Hrvatske. Unatrag pet godina relativno smo često boravili i uživali u Baranji. Gledali smo vodene zmije u Kopačkom ritu, plutali do drva kormorana, nekoliko puta vidjeli smo i orlove, i to ne iz velike daljine. Pa smo usput naučili ponešto o baranjskoj hrani, koja jest jako rustikalna, ali ne u onom socijalističko menzaškom smislu.
Divlja Baranja restoran je koji posluje na zagrebačkim Donjim Sveticama, blizu starinske Malnarove/Hampyjeve autopraonice i novih staklenih poslovnih zgrada telekoma i osiguranja: da je poživio, Zvonko Špišić mogao je otpjevati baladu o Pešćenici, baš poput prenostalgične Trešnjevačke balade. Divlja Baranja sjajan je koncept: od samog imena jer Baranja zaista jest divlja, preko odličnog jelovnika punog raznih perkelta, fišova i pečene ribe do korektnog izbora lokalnih vina. Cijene su prijateljske. Međutim, Divlja Baranja pati od strateškog problema – ondje upravo beznadno ne znaju kuhati. Tako lošu hranu zadnji smo put valjda jeli u Vjesnikovom tvorničkom restoranu prije tridesetak godina. Ili u vojsci.
Za predjelo smo naručili dimljenu deveriku koja je malo previše podsjećala na haringe u ulju, ali je svejedno bila najbolja od svega što smo kušali u Divljoj Baranji. Za glavno smo jelo htjeli naručiti smuđa kojeg, međutim, nije bilo. Nije bilo ni štuke, pa smo se morali prebaciti na plan B, koji su ispunili pačji perkelt i gurmanska pljeskavica. Drugo predjelo, čvarke od šarana s pečenim krumpirom morali smo vratiti jer su ga donijeli posutog brdom sirovog češnjaka pa se ništa osim tog češnjaka više ne bi osjetilo na okusu ni mirisu.
Pačji perkelt u verziji Divlje Baranje jelo je s viškom loše dinstanog luka i jakim okusom neiskuhanog vina, u kojem, osim krila, nije bilo nikakvog drugog pačjeg mesa. Perkelt, kojeg smo zadnjih godina ponešto jeli u Baranji i Bačkoj, plemenito je jelo koje nema baš nikakve veze s ovim što su nam donijeli u Divljoj Baranji, pa smo cijeli tanjur ostavili na stolu.
Pljeskavicu, koju nam je preporučio inače ljubazni konobar, pokušali smo nažalost pojesti kako ne bi izgledalo da bojkotiramo restoran. Kažemo nažalost, jer i sada, u srijedu popodne, sat i pol poslije ovog nesretnog ručka, u ustima i trbuhu osjećamo slojeve ustajale masnoće. Još je gora tekstura te užasne pljeskavice, koja asocira na pečenu industrijsku paštetu. Ne znamo tko je, gdje i kako prerađivao meso za tu pljeskavicu, ali radi se ili o potpunom neznanju ili o namjernom trashu, ili o unutarnjoj diverziji protiv restorana. Salata je bila svježa, a kruh korektan, zbog čega je Divlja Baranja izbjegla čistu jedinicu. No, tako amaterski kuhana hrana uistinu se ne bi smjela posluživati u restoranima.
DIVLJA BARANJA
Donje Svetice 10, Zagreb
HRANA + 1/5 POSLUGA 3/5 AMBIJENT 3/5( interijer) -2/5 (terasa)
sve kreditne kartice
