U ponedjeljak predvečer, par dana prije odlaska Dubravkinog puta na godišnji odmor, svratili smo na laganu ranu večeru u taj tuškanački restoran s jednom od najljepših terasa u Zagrebu, koja se do osam navečer skoro potpuno napunila. Vinska lista bila je uobičajeno vrhunska: počeli smo sa šampanjcem Louis Barthelemy da bi nastavili s Wild Skins, jednim od najboljih dalmatinskih bijelih vina.
Konobar su bili uobičajeno brzi, kompetentni i šarmantni. Kuhinja se, međutim, pokazala pomalo umornom. Otkako je Priska Thuring u proljeće napustila Dubravkin put, činilo nam se sasvim logičnim da se u prvih par mjeseci poslije njena odlaska ne kreće ni u kakve važnije promjene.
No, nije nam logično, barem prema standardima na koje nas je Dubravkin put bio navikao zadnjih godina, da krajem srpnja dobijemo glavni meni koji je očito kreiran u proljeće, i koji je pun artičoka, graška, šparoga i rakovica. E sada, Dubravkin se put afirmirao kao sezonski fine dining restoran, a na tržnicama baš više nema ni šparoga ni artičoka ni graška, dok je izlov rakovica zabranjen još od početka lipnja.
Grdobina u prahu od maslina na kremi od graška
Karta za ručak, koja se prije mijenjala svakih deset do petnaest dana, zadnji je put, prema riječima našeg konobara, obnovljena prije nekih mjesec dana, kad je na tržnicama još bilo trešanja (ali se na njoj nalazi gazpacho i još par jela s rajčicama, što je dobro). No, glavni problem sadašnje kuhinje Dubravkina puta nije nesezonalnost, nego izostanak onih finih dodira koji klasičnu gastronomiju five star hotela dižu na višu doživljajnu razinu.
Sabljarka sa slanutkom
U ponedjeljak smo u Dubravkinom putu pojeli sabljarku sa slanutkom i grdobinu uvaljanu u prah od maslina na kremi od graška. I sve je to bilo ok, ali je nužno asociralo na hranu kakvu smo mogli dobiti u bilo kojem Westinu, Intercontinentalu ili Sheratonu, bilo gdje u Europi. Kuhinja Dubravkina puta morala bi biti specifičnija, karakternija i ambicioznija. Dubravkinom putu najesen će trebati ozbiljna adrenalinska injekcija.
