El Toro u Šubićevoj jučer oko dva popodne bio je iznimno pun za tako veliko mjesto (sigurno više od stotinjak stolica na dvije etaže); neobično profesionalni konobar obavijestio nas je da su ostali bez Miravala jer je prethodnu noć neko veće društvo, koje se zadržalo do tri ujutro, popilo sve zalihe ovog odličnog provansalskog rosea. El Toro, koji rad tek nekoliko dana, žestoko je pun i za ručak i za večeru, što samo potvrđuje rastuću glad zagebačke restoranske publike za novim lokalima. El Toro je sjajno uređeen, o čemu smo već pisali: komunalni šank stolovi za šestero na donjoj etaži samo pospješuju osjećaj snažne i dobre energije.
El Toro je, nadalje, izvrsno kulinarski koncipiran. Jelovnik se sastoji od nekoliko popularnih formata latinoameričke hrane poput nachosa, tacosa i cevichea, plus četiri steaka, janjećeg filea i brancina u kori od banane. Sastojci su prilično autentični za zagrebačke i hrvatske kriterije. El Toro priprema i plantane, i umak od amarilla (najpopularniji peruanski čili srednje ljutine) i zaista solidan guacamole: umak od soje u tartar bifteku mora da je daleki eho latino-azijskog fusiona, koji je bio popularan prije deset do petnaest godina. Hrana je, također, začuđujuće dobra za restoran koji se tek otvorio, i koji se nije deklarirao kao mjesto posvećeno isključivo gastronomiji.
Guacamole s dimljenom pastrvom i raznovrsnim nachosima pripremljenima u kući imao je intenzivan , svijetli okus kojim su dominirale citrusne kiseline. Preljev na cevicheu od brancina bio je možda malo pregust i prezelen: u cevicheu je uvijek dobro vidjeti prirodnu boju kiselinom tretirane sirove ribe. Primjerice, ceviche londonske Lime izrazito je pun okusa, u snažnom, aromatičnom umaku, ali je gotovo bijel ne računajući crvene komadiće čilija. i ljubičasti marinirani luk. Poanta je jasna. Kad god koristimo sirovu ribu, ne trebamo je skrivati. Vlažno odležani flank steak od Black Angusa, koji dolazi iz Novog Zelanda, bio je perfketno pečen, očaravajuće sočan, i uzorno mekan. Mahune s čilijem i đumbirom pokazale su se kao optimalan prilog tom lijepom komadu mesa. Steak je, međutim, najbolje demonstrirao zašto je Torovoj kuhinji potrebno još puno rada i finog uštimavanja, jer su se tijekom njegova serviranja dogodile dvije gotovo amaterske pogreške. Prvo, uz steak se načelno uvijek servira kruh, jer proteini i ugljkohidrati idu skupa. Crveno meso, naprosto, traži kruh.
Premda El Toro ima vlastiti pekarski pogon, nitko nam se nije sjetio uz govedinu ponuditi bilo kakvo pecivo ili kruh. Drugo, još gore, steak je na stol došao na hladnom tanjuru, što je potpuno nedopustivo. Jedno od glavnih pravila posluživanja steakova pdorazumijeva vrući tanjur. U brojnim američkim steakhouseima goste upozoravaju da ne diraju tanjur zbog visoke temperature. Mi smo ,međutim, dobili mlaku govedinu na hladnom tanjuru. Što je šteta, jer su i meso i njegova termička obrada zaista bili prvorazredni. Torta od limete s pecan orasima zaslužuje možda najviše ocjene od svega što smo kušali.
El Toro, ponovimo, kulinarski je izvrsno koncipiran etnički steakhouse, koji bi se uz više preciznosti i pozornosti prema detaljima mogao pretvoriti u vrhunski restoran, i to u različitim rangovima cijena. Mi smo naš ceviche, guacamole s pastrvom, juhu i steak, i buteljku vina, platili oko sto eura. Međutim, ondje se može otići i na brzi ručak, recimo na tacose s pivom ili dva, za stotitnjak kuna, što znači da u Torovu atraktivnom ambijentu, koji će stubokom promijeniti inače sivu restoransku scenu Kvaternikova trga, možete jesti za jednaki novac kao u bilo kojoj pizzeriji.
Torova je vinska lista nažalost zabrinjavajuće ignorantska. Prije svega, ondje prodaju bočice pjenušca od dva decilitra. Od te su prakse odustale čak i loše zrakoplovne kompanije. Teško je pronaći zamornije vino od pjenušca u malim bočicama. Držati takvo što u restoranu ozbiljnih ambicija otprilike je jednako kao da su na jelovnik stavili Big Mac ili McNuggets. Nadalje, nemaju niti jedan bar donekle pristojan pjenušac na čaše, dok šampanjce uopće ne toče na čaše, što je ekscentrična odluka za mjesto s gastrotainment ambicijama. Na vinskoj smo karti uočili jedno sedam ili osam new world cabernet sauvignona, od kojih, budimo realni, baš ni jedan nije briljantan i tako dalje, i tako dalje. Stanovita nemaštovitost vidljiva je i u izboru piva i jakih pića. Lista koktela zasad ne postoji, a kokteli se mogu dobiti iza četiri popodne kad barmen Ivan Bešić dolazi u El Toro. Usprkos nabrojanim greškama, ograničenjima, nespretnostima i neznanjima, El Toro je ozbiljan i inteligentan projekt, za koji smo gotovo sigurni da će dugoročno uspjeti.
