El Toro je svakako onaj zagrebački restoran nove generacije, koji je najviše napredovao od otvaranja.
Prije godinu i pol El Toro je bio neprecizan u kuhanju, nejasan u konceptu, te je imao prilično amatersku vinsku listu.
Danas je El Toro restoran u kojem se osjećate kao da sjedite u centru Beča ili Berlina, s jasnim konceptom koji pametno miksa latinske formate i veće komade mesa i s vrlo kompetentnom vinskom kartom, koja nije osobito skupa.
U petak smo u El Toru pojeli izvrsni lungić od iberica s kremom od celera i limete, i jedan od boljih zagrebačkih tartar bifteka, u kojem se opet naglašeno osjetila kiselina.
Uz tartar biftek donijeli su nam prvorazredni pitta kruh upravo izašao iz peći, koji smo namakali u Meneghettijevo ulje.
Popili smo buteljku Benvenutijevog Anno Dominija koji odlično ide uz meso, te par čaša jako voćnog Kaiken Ultra malbeca.
Zaista smo uživali u finom ručku koji nije previše koštao (platili smo oko 500 kuna za dvije osobe), i koji nam je uljepšala možda najefikasnija konobarica u Zagrebu, koja je imala momentalni odgovor na sva naša pitanja i zahtjeve.
Ta gospođa, koja bi mogla raditi u Esplanadi, čini među ostalim razliku između običnog i civiliziranog restorana.
El Toro se, dakle, zaista pretvorio u ozbiljan, respektabilan restoran.
Koji bi svejedno mogao biti bolji, kad bi se posvetio nekim važnim sitnicama.
Prvo, guacamole, kao jedan od tipskih elemenata meksičke kuhinje, ne bi se trebao raditi unaprijed, nego kad ga gost naruči, jer avokado strahovito brzo oksidira, što se ne može spriječiti kiselinom limete ili limuna. Kiselina čuva boju, ali ne čuva okus i teksturu.
Osim toga, gostima bi bilo atraktivno gledati kako im se guacamole radi za stolom.
Drugo, bilo bi dobro uvesti više klasičnih latinoameričkih formata mimo cevichea, tacosa i tiradita.
Treće, nije baš dobro kad se na prekrasan sunčan dan poput današnjeg ne otvori terasa, jer zatvorena terasa s golim stolovima stvara dojam o zapuštenosti lokala. A El Toro je sve prije nego zapušten.
I četvrto, El Toro bi morao razviti posebni program za ručak, jer je šteta što tako dobar i decentan restoran između 12 i tri popodne nije pun do zadnjeg stola.
