U utorak navečer Firenza je tek ulazila u predbožićno raspoloženje. U trgovini u prizemlju renesansne palače u kojoj se nalazi sjedište Salvatorea Ferragama, radnici su cijelu večer uređivali blagdanske izloge. U centru grada još nije bilo borova, a svjetlosni ukrasi na ulicama bili su ugašeni čak i ispred Duoma i Uffizzija. Ulice su bile poluprazne, bez turista. Studeni je zapravo izvrsno vrijeme za putovanja. Luksuzni hoteli su jeftini, a najatraktivnije lokacije, poput skulptura na Piazzi della Signoria, mogu se mirno i dugo razgledavati a da vam turističke grupe i njihovi vodiči ne pokvare gušt. U takvoj, poluhibeniranoj Firenzi, i restorani u turističkim dijelovima grada uglavnom zjape prazni. Barem za večeru.
U restoran Paoli, udaljen nekih petsto metara od Duoma, ušetali smo oko pola deset. U dugačkoj sali s najmanje pedeset stolova večeralo je najviše desetak gostiju, što je prilično neobično. Paoli je, naime, jedan od najstarijih firentinskih restorana. Otvoren je još 1824. godine, a freske po motivima iz Decamerona završene su 1919. Paoli je, dakle, turistički landmark Firenze kad je riječ o gostionicama. Paolijev jelovnik nije posve podložan turističkim kriterijima. Uz klasična toskanska jela poput ribolllite i fiorentine, Paoli priprema i nekoliko recepata s iznutricama, kao i carpaccio od guske i svježi bakalar.
Ribollita, vrlo gusta juha od bijelog graha, kelja, zelja, graha, mrkve i drugog povrća, bila je vrlo korektna. Salata od artičoka s pecorinom prevelika i solidna, dok je carpaccio od guske patio od previše različitih zelenih listova u podlozi. Osim toga, na carpaccio su nam naribali brdo vrlo jakih crnih tartufa, koji su počeli dominirati cijelom velikom blagavaonicom a, nažalost i samim carpacciom. Ovo, naravno, nije prigovor. Super je što drže dobre tartufe i što na njima ne štede. Steak od bakalara ulazio je u XXL kategoriju, te je bio izvrsno pečen.
Kruh koji su nam donijeli bio je, nažalost, posve karastrofalan, suh i star. Mora da su ga narezali oko šest sati, uoči početka večernjeg servisa. Hrana u Paoliju u najboljem slučaju zaslužuje trojku, a možda i pola ocjene manje. Međutim, ambijent stare, drvene, velike lokalne gostionice s izvanrednim freskama i old school konobarima nadvladao je prosječnost u kuhinji. Pa smo više nego zadovoljni krenuli prema Uffizziju, da bi te blage toskanske noci šetali između njegovih skulptura.
