Heritage restorani uobičajena su pojava u zemljama s dobrim osjećajem za povijest. Najpoznatiji heritage restoran u Londonu jest Rules, koji neprekidno radi još od 1798. godine, uključujući svih pet godina Drugog svjetskog rata, o čemu gosti mogu sve doznati iz Rulesova menija, kao i s njihove web stranice. Rules, međutim, nipošto nije samo turistička atrakcija nego ozbiljan, tradicionalni, gastronomski vrijedan restoran koji žestoko razbija predrasude o inferiornosti stare engleske kuhinje. U Rulesu smo, primjerice, jeli možda najbolje fazane i najbolji dimljeni losos u cijelom Londonu.
U Hrvatskoj, naravno i nažalost, heritage restorani ne postoje kao koncept. Dosad je jedino Okrugljak, koji je prije pet godina proslavio stoti rođendan, pokušao igrati na kartu svog povijesnog značaja, ali se nije dovoljno dosljedno ni dovoljno vidljivo brendirao. Ovoga se ljeta samoborski Gabrek, utemeljen 1929. godine, prilično uspješno duhovito želi nametnuti kao važna povijesna institucija hrvatske restoranske industrije, na što Gabrek ima apsolutno pravo.
U procesu takvog brendiranja Gabrek je, srećom, odabrao prave vrijednosti. Ploča na parkiralištu upozorava goste da su u Gabreku jeli i opijali se Tin Ujević, Miroslav Krleža i Gustav Krklec. Bolji izbor starijih klasika hrvatske književnosti teško je pronaći. Na Gabrekovu Wall of Fame, uz fotografije raznih sportaša, političara (od Tuđmana do Vesne Pusić) i estradnih zvijezda, istaknuto mjesto zauzima i fotografija Dragutina Tadijanovića.
Osim pozivanjem na stare i nesporne vrijednosti višeg stila, Gabrek se brendira i sasvim bazično, pa osoblje nosi Gabrekove majice. Kako bi brending bio kompletan, Gabrek bi od svojih prijatelja Šembera možda trebao naručiti pjenušac koji bi se zvao Gabreku ili 1929. pa zatim rizling i crni pinot s vlastitim etiketama, dok bi poznata samoborska obitelj Filipec mogla izraditi posebnu muštardu i bermet za krčmu K Gabreku, koja, eto, iduće godine obilježava devedeseti rođendan. Naravno, cijeli bi taj proces brendiranja bio sasvim irelevantan kada hrana ne bi valjala. A hrana je u Gabreku i dalje uobičajeno dobra, katkad i odlična.
Daska s kobasicom od vepra, domaćom rolšunkom i domaćom samoborskom salamom bila je zaista izvanredna. U juhi od šumskih gljiva prejako se osjetio škrob, pa bi možda bilo bolje da koriste samo veloute umjesto kombinacije krumpira i brašna, kojom su zgusnuli juhu. Bilo bi također zgodno da ponešto vrganja ostave neprerađene, za roštilj. No, zato je pastrva bila savršeno sočna i svježa, dok je teleća vratina briljirala svojom mekoćom i dubinom okusa.
Krčma Gabreku vrlo je ozbiljno mjesto. Unatrag nekih pet ili šest godina otkako ga ponovo redovito posjećujemo, jedan od dva preostala vrhunska samoborska restorana (drugi je naravno Špilja), stalno napreduje u različitim elementima ugostiteljskog posla. Nekako smo sigurni da će se tako nastaviti.
