U rovinjskom Gianninu, dakle, jedemo nekih tridesetak godina. Sredinom osamdesetih Giannino je bio vjerojatno jedini luksuzni restoran u Rovinju, a svakako jedini koji je svakodnevno pripremao jastoge. Od tih srednjih osamdesetih pa do ponedjeljka navečer, nikad nam se nije dogodilo da u Gianninu nismo mogli naručiti svježu ribu i velike rakove.
Okej, jest da je ponedjeljak najgori dan za riblje restorane, ali smo se ipak nekako lecnulli kad nam je uzorno profesionalni, vrlo mladi konobar, kazao kako nemaju nikakvih riba osim velikih brancina. Nije bilo ni svježih škampa, kao ni kamenica, premda su u punoj sezoni, kao ni jedne druge žive školjke. Nije bilo čak ni legendarnih Gianninovih kozica s čilijem iz tave.
Konobar je sve ove izostanke s menija objasnio zimskom sezonom, kad je i potražnja puno manja. U Gianninu, dakle, sinoć nije bilo nikakve dobre robe, ali je hrana svejedno bila jako ukusna. I to zato što Giannino zna svoje granice. Giannino nikad nije pokušao fejkati fine dining. Umjesto toga, Giannino desetljećima usavršava jednostavne tehnike pripreme rakova i riba, koje dovode do slasnih rezultata. Gianninov fritto misto izgledao je odlično, i bio je pun bazičnih okusa rakova, lignji i bijele ribe. Tartar od tune bio je ok, kao i carpaccio od orade, dok je bakalar bio skoro pa izvrstan. Dojam su pokvarili loš kruh i onaj grozni, najjeftiniji balsamico iz supermarketa kakav se ne smije nuditi u ozbiljnim restoranima.
Giannino sinoć nije bio osobito dobar, ali je bio ugodan, čemu je pridonio i sjajan izbor glazbe, koji je uključivao originale Leonarda Cohena i jazzirane obrade Steviea Wondera. Na puste i hladne rovinjske ulice izašli smo nekako zadovoljni. Ne zbog vrhunske, nego zbog jednostavne večere koja je ipak ostavila dobar osjećaj.
