Nisu sve gladi iste. Možete biti malo gladni, dovoljno da nešto želite jesti a ne znate što, možete biti toliko gladni da više ni ne želite jesti jer ste pregladnjeli, možete imati cravinge, ogladnjeti u trenutku kad ugledate svoju omiljenu hranu…ali postoji i dobra, poštena, sretna glad, s kojom se malošto može mjeriti. Glad s kojom penjači na Sljemenu ulaze u planinarske domove nakon sat, dva ili više penjanja.
Sljemenski su domovi posebna kategorija gostionica, u kojima ne vladaju zemaljska pravila. Gosti dolaze umorniji ali raspoloženiji, spremni prihvatiti sve što im se nudi, poslužuju se sami, pospremaju sami, jedu mirno i zadovoljno, pospremaju za sobom. Nitko se ne žali na okuse i servis i čini se da su upravo tamo, na brdu, prehrambena demokracija i sloboda o kakvima dolje u gradu stalno filozofiramo, izborene odavno.
Da se razumijemo, u sljemenskim se domovima ne kuha posebno dobro. Ponekad ni prosječno. Ali gore se jede drugačije, hrana ima drugi okus i ti domovi posluju izvrsno, posebno vikendom. Hrana je svugdje gotovo ista, ali kao što različite staze penjačima daju različite doživljaje Medvednice, tako i domove biramo po nekom trenutnom raspoloženju, a katkad i po tome što želimo pojesti kad se popnemo do njih. U subotu smo se bez doručka crvenom stazom popeli na Hunjku, baš u vrijeme najveće gužve za ručak. U restoran Mala Hunjka prekoputa doma, točno na granici zagrebačke i zagorske županije, upali smo toliko gladni da nas je uhvatila euforija kad smo vidjeli kako se po stolovima prostiru golemi plehovi vrućih, tek pečenih štrudli od kojih je mirisalo cijelo brdo.
Drveni stolovi oko doma bili su mrtva priroda pomiješanih domskih tanjura punih graha, kobasica i restanog krumpira, velikih boca piva i kućnih planinarskih zaliha; plastičnih vrećica s tupperwearom punim hrane dokuhane na suncu u ruksacima, omekšalih breskvi, narezanih rajčica s krastavcem, lubenica, keksa i grickalica i velikih boca sokova i vode.
Pred Hunjkinim menijem ispisanim flomasterom na bijeloj ploči stvarao se poduži red, a konobarica je svako malo istrčavala sa šanka da ljudima na male kartone spakira štrudle za van. Nitko nije uzeo jednu, ili dvije. Uzimali su po tri, pet, po osam, vraćali se pa uzimali opet. Tek pečene štrudle od jabuka, sira, šumskog voća, bućnice, odlazile su nevjerojatnom brzinom, da bi ih zamijenile nove. Desno od reda za naručivanje, kuharice su uvježbano izbacivale ručkove na bijele plastične tacne na pultu i izvikivale gotova jela kroz prozor. U subotu, u restoranu Mala Hunjka kuhali su, naravno, grah i kobasice, puricu s mlincima, slagali salate od svježeg povrća, pekli svinjske i teleće kotlete, roštiljali ćevape, rezali gibanice i makovnjače. Hrana je samo nestajala. Prema vrlo površnom izračunu, u koji uključujemo i planinare i velika društva koja su se gore dovezla autima na cjelodnevne izlete s dosta svoje hrane, te goste koji su došli samo u šetnju i na ručak, nijedan stol nije napravio promet manji od 100 kuna po osobi, a stolovi se kad je puno ljudi na Sljemenu dijele, prazne i pune cijeli dan.
Taj entuzijazam ne temelji se samo na gladi i raspoloženju gostiju ni na gostoprimstvu i efikasnosti osoblja. Prvo, meniji su dugački i ljudi imaju osjećaj da imaju izbor. Drugo, u domovima se kuhaju konkretni obroci, zapravo kućni ručkovi u dovoljno velikim porcijama. Mesa na tanjurima ne bude baš puno, ali prilozi su veliki i ponekad je u jednom jelu kombinirano više priloga. Naručivanje je fleksibilno, ljudi si mogu složiti ručak kakav im odgovara, sve se, uključujući kruh, plaća posebno. Namirnice nisu vrhunske, ali uvijek se nađe nešto svježe i sezonsko poput punjenih paprika ili salata, ili nešto naprosto dobro poput kuhane govedine s hrenom, što poželite jesti iako niste planirali. I uvijek se nudi nešto malo i atraktivno, poput štrudli ili štrukli, što ćete pojesti i ako baš niste gladni. Cijene su prijateljske, 50-60 kuna za glavna jela, 10 kuna za štrudle, a na Snježnoj kraljici za 100 kuna nude klasični hotelski švedski stol. Ukratko, nitko iz sljemenskih domova, kuća i restorana ne izlazi praznih ruku. Tome treba dodati i konstantni promet kava i pića.
Budući da smo u subotu bili u društvu ljudi koji izbjegavaju ugljikohidrate, naručili smo sljemenske frkance, otkoštenu svinjetinu punjenu sirom i pečenu u panceti koja dolazi s kuhanim žutim mahunama i restanim krumpirom (ograničili smo se na mahune). Dok smo čekali da jelo bude gotovo, zabavljali smo se promatrajući preslatku devetomjesečnu bebu za susjednim stolom kako tamani kašice od buče, a sami smo za predjelo tamanili štrudle, jer nismo mogli odoljeti. Slatka štrudla sa sirom bila je dobra, bućnica vrlo dobra a štrudla sa šumskim voćem prosječna. Frkanci su bili pečeni kako treba, sočni, panceta u koju su ih zarolali iznenađujuće dobra, a sir kojim su ih obilno punili nezamjetan. Mahune su nažalost bile preslane. Što sve nema veze. Jer i ovaj put smo na Sljemenu sve pojeli i bili sretni, popili kavu, napili se vode i odmarali na suncu, uživajući u svemu. Onda smo kroz šumu otišli do Puntijarke i tamo, dok smo kroz prozor virili u kuhinju gledajući kako kuharica vješto razvlači tijesto za štrudle, razmišljali ima li smisla otići po još jednu turu, jer nismo probali štrudlu s jabukama. Uspjeli smo se svladati i spustili se niz Bikčevićevu sretni, siti i resetirani. Koliko god bila precizno mjerljiva, hrana je i kontekstualna stvar. A u sljemenskim domovima razumiju što ljudima treba kad su gore i trude se to ponuditi u što pristojnijem obliku. Ljudi im to vraćaju i taj lijepi uzajamni odnos jedna je od onih stvari zbog kojih morate voljeti Zagreb.
